Priče o Vrgadi: Žedna Vrgada – Otok koji je svaku kap vode slavio kao blagoslov

Poslušajte ovaj članak – dostupan i u audio verziji za lakše informiranje.

Vrgadinske gusterne i bunari – priča o žeđi, preživljavanju i upornosti otočana

„Prije ćeš od bodula dobiti litru ulja nego litru vode“ – rečenica kojom su ljudi s kopna često zadirkivali otočane najbolje opisuje koliko je voda na Jadranskim otocima bila dragocjena. Vrgada je jedno od onih mjesta gdje je žeđ stoljećima oblikovala život, običaje i svakodnevicu.

Dio teksta koji je korišten u pripremi priča, uključujući i povijesni dio, autorsko je djelo Maja Punoš Rebić, lokalne turističke vodičkinje, interpretatorica kulture baštine Vrgada i članice KUD-a “Skuti Materini”.

Polja bez vode

Iako otok obiluje obradivim površinama – starim, ali i danas aktivnim maslinicima, nekadašnjim vinogradima i prostranim, vlasnički usitnjenim poljem -vode je uvijek bilo premalo. Vrgadinska polja hranila su se izvorima boćate vode, a Vrgadini su gradili bunare. Iz njih su, uz pomoć limenih vjedara-sigalja -izvlačili dragocjenu tekućinu. U sušnim godinama i sami su bili prisiljeni piti tu slankastu vodu, što je često imalo kobne posljedice.

Godine 1927. u dijelu polja zvanom Podvode iskopan je bunar dubok 8 metara. U njemu je izvirala slankasta voda koja se koristila za piće, kuhanje i pranje. No, bila je zaražena i zdravstveno neispravna – iste godine na otoku je stradalo mnogo djece.

Kišnica

Stari Vrgadini često su ruke dizali prema nebu, moleći za kišu. Svaku kap dočekivali su s radošću i skupljali je u gusterne (čatrnje). Kišnica je bila sveta tekućina, najdragocjenija od svih.

Za vrijeme talijanske okupacije (1941.–1943.) na brdu Sudujam, ispod župne crkve sv. Trojstva, izgrađena je velika javna gusterna -Kava. Talijanski inženjeri i ruke otočana podigli su impozantan spremnik za kišnicu zapremine oko 50 vagona, s prirodnim filterom. Trebala je osigurati život i razvoj talijanske „Vergade“, otoka koji je tek nakon Prvog svjetskog rata prestao biti feud plemićke obitelji Damiani.

Prema predaji, pukovnik Damiani došao je na otok s fašističkom vojskom i tražio od svojih sunarodnjaka da budu blagi prema Vrgadi, jer će se, kako je rekao-njegovi Conti Damiani de Vergada „uskoro vratiti“. No, kao i njegovi preci, morao je otići 1943. nakon kapitulacije Italije.

Težak život za kapi vode

Priče o suživotu s vlastelinima nisu uvijek lijepe. Jedna od njih govori kako je Vrgadinka morala cijeli dan raditi u polju Damianija samo da bi dobila plaću u obliku 10 litara kišnice iz kontove gusterne.

Nakon ratova, otočani su se i dalje oslanjali na svoje privatne i javne gusterne, a u doba suše spas su donosili brodovi vodonosci. Godine 1981. na Vrgadi je zabilježeno 97 bunara i gusterni, a krajem 80-ih čak 77% kućanstava imalo je vlastitu.

Voda s kopna i nestanak srca otoka

Danas, zahvaljujući podmorskoj cijevi, Vrgada je spojena na kopneni vodovod. Time je prestala ovisiti isključivo o kišnici. Velika seoska gusterna Kava izgubila je svoju prvotnu funkciju – prestala je biti vodeno srce otoka. Ipak, i dalje stoji kao slobodan izvor vode za sve žedne, ali i kao spomenik teškom otočkom životu.

Vječna poruka Kave

Kava je simbol svijesti otočana o neprocjenjivoj vrijednosti svake kapi vode. Ona je podsjetnik na gladne i žedne godine, na žuljave ruke koje su se dizale prema nebu i na upornost ljudi koji su preživljavali zahvaljujući svojoj snalažljivosti i vjeri.

Tekst je dio serijala: Priče o Vrgadi – otok koji čuva svoje tajne