POTRAGA ZA SLUŽBENIM HRVATSKIM JEZIKOM

Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda. (Josip Bratulić)

Smeta  me toliko toga, što upućuje na nedorečenost sustava. Pozvan sam govoriti o ovoj temi. Književnik sam. Pjesnik. Novinar. A radio sam u toliko država vani. Uređenih država. Italija. Austrija. Njemačka. U Italiji ako nakon 3 mjeseca rada ne govoriš solidno talijanski, dobiješ svoje papire i zahvalu i mnogo sreće negdje drugdje. U Njemačkoj ni u slobodno vrijeme, nigdje i nikako u krugu radnoga mjesta ne smiješ govoriti niti jednim drugim jezikom već samo i isključivo Njemačkim. Nisam niti za ekstremnost. Tragom toga zateče se u razgovoru s dragim Prijateljem, profesorom Nikicom Simićem i slučajem s kojim me upozna:

– U zadnjih dvadesetak godina u hrvatskom se školstvu afirmira tzv. kritičko mišljenje. Ja kritičko mišljenje doživljavam kao metodu u pokušajima traženja odgovora na svoja pitanja. Jedna nedavna sudska presuda ponukala me da se upustim u ovu pustolovinu. Nazvao sam je: potraga za službenim hrvatskim jezikom. Budući da sam laik u tom području, ovaj tekst shvatite upravo tako.

Nisam siguran koliko građana Hrvatske i Hrvata uistinu razumijeva samorazumljivost nečega što je stvoreno tijekom zadnjih tridesetak godina, a naziva se: hrvatski standardni jezik. Ja sam jedan od onih koji ne razumije. Stoga „slične“ pozivam da se pridruže ovom istraživanju.

Imam 68 godina, i koliko god sam se trudio nisam pronašao više od pet-šest mjeseci u svojem životu, koje nisam proveo na području koje se i danas i prije nazivalo Hrvatska, a moje školovanje obilježile su jedino hrvatske obrazovne institucije. Što se iz toga može zaključiti, glede mojeg poznavanja hrvatskog jezika, teško je zaključiti u sadašnjoj definiciji  hrvatskog jezika.

Početna polazišta promišljanja potražio sam na najrelevantnijim mjestima: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje; Hrvatska enciklopedija; Očitovanje o hrvatskom jeziku autorskog tima: izv. prof. dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić, Ana Širinić i Ivan Pavlović (Recenzenti: Recenzent za stručnu i znanstvenu utemeljenost i metodičko oblikovanje sadržaja: prof. dr. sc. Lidija Cvikić, Recenzent za inkluzivnu prilagodbu sadržaja: doc. dr. sc. Sonja Alimović).

Još jednom podsjećam, ovim istraživanjem pokušavam otkriti (sebi) jasnu definiciju hrvatskog (službenog) jezika, ma kako ga nazivali.

Mislim da ne „izvodim rečenice iz konteksta“ ako (nakon čitanja referenci) zaključujem da u Hrvatskoj postoji pet jezika

Materinski jezik; Standardni hrvatski jezik; Službeni hrvatski jezik; Književni hrvatski jezik; Opći hrvatski jezik; i narječja, štokavsko, kajkavsko, čakavsko…

Da nema zabune, nije teško zaključiti da je upravo sve to zapravo – hrvatski jezik. 

Kad je Institut objavio Hrvatski pravopis, uz njega je trebala stajati napomena: ovaj Pravopis je jedini i obvezujući za sve državne i javne institucije, ustanove… zapravo, službeni pravopis u državi Hrvatskoj. Mislim da tako treba funkcionirati uređena država.

Književni hrvatski jezik

I dalje sam s Institutom i navodim: Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.

Digresija

Ova me „definicija“ hrvatskog jezika uistinu nasmijala. Najprije sam se upitao imaju li autori (nazivaju se i znanstvenicima) iz Instituta ikakvih spoznaja o disciplini koja se uči u našim školama i naziva – logika. I odustao od komentiranja!

Književnici / pisci su posebnici. Oni dolaze iz svjetova mnogih jezika. I, zapravo određuju / sugeriraju / postavljaju norme tzv. standarde jezika u (geografskom i širem) području u kojem pišu. Najočitiji primjer je Homer, dodajmo mu ipak Shakespearea, Luthera / Goethea i Tolstoja… Književni jezik je jezik književnika, i tko god pomisli da može „uškopiti“ pravog umjetnika, određujući mu jezik na kojem će pisati – u krivu je. To što pisci šalju poruke na vokabularu/rječniku koji ih je obilježio u odrastanju važno je, ali je još važnije to što su oni jedini koji su u stanju i mijenjati propisana pravila.

Književnici / pisci su posebnici. Ali kad / ako se uhljebe u nekakvim Institutima (akademijama) prestaju to biti.

Nastavljam potragu pitajući se kakvu će nam definiciju službenog hrvatskog jezika ponuditi Institut. Vjerojatno istu kao i za književni jezik – samorazumljivu svima.

Moja iskustva s institutima (Institut za fiziku, Institut „Ruđer Bošković“) i njihovim (domaćim i međunarodnim) objavljivanjima, nemaju nikakvih dodirnih točaka sa „samorazumljivošću rečenoga“. Ne znam zašto su institutski autori (hrvatskog jezika i jezikoslovlja) skanjivali ispisati: književni jezik je jezik na kojem pišu književnici!

Materinski jezik

Pogledajmo na koji se način Institut očituje o materinskom jeziku: Hrvatskim se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi. Ovo „istraživanje“ me sve više zabavlja. Nije teško dokučiti zašto se jezik kojim je obilježavano odrastanje djece zove materinski (u „moje vrijeme“ je bio materinji). Naime, mame i tate zajednički odgajaju svoju djecu. Zamislite da se taterinskim jezikom služi… više je nego smiješno.

Međutim, moje me kritičko promišljanje odvodi dalje. Buduće mame i tate se najčešće povezuju temeljem nazivnika koji je opće prihvaćen i samorazumljiv svima – ljubav! Zaljubljenici u stanju zaljubljenosti uvijek i oduvijek imaju samo jedan fokus. O tome su se književnici očitovali i više od nekoliko puta. Međutim kad se suoče sa stvarnim svijetom, ili se ubijaju (tragedija, drama), ili ga prihvaćaju (ne znam kako bih taj izbor nazvao, s pozicije žene, jer muška pozicija je i dalje kod nas, a donedavno i u cijelom svijetu, bila jasno definirana i – samorazumljiva).

Naš narod (Hrvati) je domislio „narodnu mudrost“: ženi se u svojem selu…

Priznajte da nastavak „ovog istraživanja“ postaje sve zabavniji i kompliciraniji, jer se može dogoditi da te ljubav odvede u potpuno druga kulturno i svjetonazorski različita područja. Pokušavam sugerirati problem u slučajevima kad / ako majke nisu Hrvatice..

Materinji jezik zapravo ne postoji. Ja bih ga ponajprije imenovao  obiteljskim jezikom, na koji silno utječe jezik društvenog okružja u kojem djeca odrastaju. Dokaz je lako prepoznatljiv u komunikaciji s našim tzv. povratnicima, obiteljima koje su se, par generacija prije odselile iz Hrvatske (tzv. emigranti) – i vratile u Hrvatsku. Savršeni primjer je jedan naš bivši premijer (Orešković)… – i tako tim tragom, redom reda profesor Nikica… ali me se posebno dojmi jedan njegov primjer, jedna ljudska sudbina, jedna presuda.

Presuda

Mile Novaković, koji je lani (2019.) preminuo, bio je hrvatski državljanin srpske nacionalnosti, a u Baranji je živio i radio kao učitelj od 1971. Kako se navodi u presudi, od srpnja 1998. bio je zaposlen u tadašnjoj srednjoj školi u Dardi, na području koje je nakon rata mirno reintegrirano.

Nakon inspekcije provedene samo nad učiteljima srpske nacionalnosti Novakoviću je u početku zabranjeno izvođenje nastave u upravnom postupku. Upravni sud konačno je ukinuo tu odluku 2006., uz obrazloženje da pitanje na kojem je jeziku u tom trenutku trebala biti poučavana nastava u toj školi nije bilo konačno utvrđeno.

Digresija

Bio sam ravnatelj jedne privatne škole 15 godina, i s punom odgovornošću tvrdim: ne postoji niti jedan obvezujući državni dokument u razdoblju (1999. – 2014.) kojim su se škole, u tom razdoblju, obvezivale primjenjivati određeni standard hrvatskog jezika.

Zabavno je to što je hrvatski Ustavni sud potvrdio odluku o otkazu, unatoč poništavanju presude od strane hrvatskog Upravnog suda. I slučaj je dosegao međunarodnu dimenziju.

I zamislite samo.

Međunarodni sud ispisuje ovakav pravorijek (naravno, „konzultirajući“ definiciju EU službenog jezika):

Sud je također naglasio da su, u svakom slučaju, same domaće vlasti – upravni i građanski sudovi – imale poteškoća u utvrđivanju na kojem se jeziku od njega očekivalo da predaje u relevantno vrijeme.

(citiranje iz teksta Suzane Lepan Štefančić – Večernji list, 17. prosinca 2020.).

Na kraju

Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda. (Josip Bratulić).

Tužno je što je ova misao iskorištena na najružniji način. Umjesto da pokrenemo proces potrage za hrvatskim (narodnim) jezičnim identitetom, usklađujući ga s osobnim jezičnim identitetima (posebnostima hrvatskih jezika), mi smo (ne-službenim hrvatskim jezikom) 1991. objavili „potjernicu“ objavljujući Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (neke spodobe). I krenuli u lov na Nehrvate! Jer samo Hrvati govore hrvatskim jezikom!“

…

Ovo je samo jedan pogled, jedno svjedočenje, ljudska sudbina i otvorena tema za nove razgovore, rasprave diskusije… Da zabune ne bi bilo neupitno sam za hrvatski standardni jezik u svim javnim porama hrvatskoga društva

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.