Penny Dreadful recenzija – Gotička poslastica (2014)

Uvod i dojam

Već pri samom naslovu, Penny Dreadful sugerira da ne cilja na laganu zabavu. Riječ je o seriji koja se s namjerom uranja u mračnu, baroknu stranu viktorijanske fikcije, kombinirajući klasični horor, literarne ikone i ozbiljnu dramu. Premijerno prikazana 2014. godine na Showtimeu, serija Johna Logana od prvih minuta jasno poručuje: ovo je svijet u kojem nema brzih odgovora, a ljepota i užas idu ruku pod ruku.

Priča i scenarij

Radnja je smještena u London kraja 19. stoljeća, grad magle, plina i potisnutih strahova. Penny Dreadful vješto spaja motive i likove iz klasične književnosti – bez potrebe za eksplicitnim objašnjavanjem ili fanovskim namigivanjem. Scenarij gradi atmosferu polako, gotovo ceremonijalno, dopuštajući gledatelju da se izgubi u svijetu u kojem je nadnaravno samo produžetak ljudske tame.

John Logan, poznat po radu na filmovima poput Gladijatora i Skyfalla, ovdje pokazuje sklonost introspekciji i dijalozima bogatim značenjem. Serija ne juri zaplete nego ih plete, često riskirajući sporiji tempo, ali zauzvrat nudi emocionalnu dubinu kakva je rijetka u žanru. Važno je naglasiti da se ključni događaji grade postupno, bez jeftinih šokova ili nepotrebnih cliffhangera.

Gluma i likovi

Središnja snaga serije leži u glumačkoj postavi. Eva Green u jednoj od najzapaženijih televizijskih uloga desetljeća donosi lik složen, ranjiv i zastrašujuće uvjerljiv. Njezina izvedba oscilira između suptilne tuge i gotovo operne intenzivnosti, pritom nikada ne gubeći kontrolu nad likom. Green ovdje potvrđuje status glumice koja bez problema nosi čitavu seriju.

Uz nju, Timothy Dalton donosi autoritet i melankoliju, dok Josh Hartnett iznenađuje suzdržanom, ozbiljnom interpretacijom koja se značajno razlikuje od njegovih ranijih uloga. Sporedni likovi, koje tumače glumci poput Roryja Kinneara i Billie Piper, nisu puka dekoracija, već ravnopravni nositelji tematske težine serije.

Vizualni stil i glazba

Vizualno, Penny Dreadful je pravi mali televizijski luksuz. Fotografija koristi tamne tonove, duboke sjene i bogatu scenografiju kako bi dočarala London kao labirint strahova. Kostimi su raskošni, ali nikad pretjerani, služeći karakterizaciji likova jednako koliko i povijesnoj autentičnosti.

Glazba Abela Korzeniowskog dodatno pojačava emocionalni naboj serije. Orkestralne teme često djeluju kao produžetak unutarnjih stanja likova, a ne samo kao pozadinska pratnja. Riječ je o soundtracku koji se pamti i izvan konteksta same serije.

Režija

Režija, posebno u ranim epizodama koje potpisuje J.A. Bayona, naginje filmskom izrazu. Kadar je promišljen, tempo kontroliran, a nasilje stilizirano, nikada eksploatacijsko. Kasniji redatelji zadržavaju konzistentnost vizije, što seriji daje osjećaj koherentnog autorskog djela, a ne tek još jednog televizijskog proizvoda.

Zaključak

Penny Dreadful nije serija za svakoga. Zahtijeva strpljenje, otvorenost prema simbolici i spremnost na emocionalnu težinu. No gledateljima koji cijene gotičku estetiku, snažne glumačke izvedbe i ozbiljan pristup hororu, ova serija nudi rijetko iskustvo. Kako je jedan kritičar sažeo:

“Ovo nije horor koji plaši, nego horor koji ostaje.”

A to je, u konačnici, najveći kompliment koji jedna ovakva serija može dobiti.