Klarinet: Sve o vrstama, povijesti i sviranju

Uvod

Rijetko koji instrument posjeduje tako nevjerojatnu zvučnu kameleonsku prirodu poput klarineta. Sposoban u jednom dahu prijeći iz baršunastog, dubokog šapata u blistavi, dramatični krik, klarinet je već stoljećima ljubimac skladatelja, orkestralnih glazbenika i solista. Pripada širokoj obitelji u koju se ubrajaju drveni puhački instrumenti, a njegov prepoznatljiv, topao ton nastaje vibracijom jednostrukog jezička od trske. Bilo da dočarava pastoralni mir u simfonijskom stavku, vodi divlji klezmer ples ili definira zlatno doba swinga, klarinet osvaja publiku svojom neusporedivom izražajnošću i tehničkom agilnošću.

Povijest i nastanak

Put klarineta do današnjeg oblika fascinantna je priča o akustičkoj domišljatosti. Njegov izravni predak bio je chalumeau, jednostavan puhački instrument s jednim jezičkom i ograničenim tonskim opsegom, popularan u renesansi i ranom baroku. Međutim, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, točnije oko 1700. godine u Nürnbergu, graditelj instrumenata Johann Christoph Denner napravio je revoluciju dodavanjem takozvane „registar tipke“ (duodecim-tipke).

Ovaj naizgled jednostavan dodatak omogućio je instrumentu prelazak u viši registar, odnosno preduhavanje na intervalu duodecime (oktava plus kvinta), što je drastično proširilo njegov opseg i dalo mu karakterističan svijetli ton koji je podsjećao na visoke barokne trube (clarino) – otkuda potječe i samo ime instrumenta. Detaljniji povijesni razvoj ovog instrumenta možete istražiti na stranicama Encyclopaedia Britannica.

Tijekom 19. stoljeća klarinet prolazi kroz niz tehnoloških usavršavanja. Ključni trenutak dogodio se kada su klarinetist Hyacinthe Klosé i graditelj Louis-Auguste Buffet prilagodili sustav pokretnih prstenastih zaklopki koji je ranije za flautu osmislio Theobald Boehm. Tako je nastao Boehmov sustav, koji je danas standard u većem dijelu svijeta, dok se u Njemačkoj i Austriji i dalje njeguje tradicionalniji Oehlerov sustav.

Sastavni dijelovi

Klarinet je sofisticirano remek-djelo mehanike i akustike, najčešće izrađeno od plemenitog drva afričkog crnog drveta (grenadila), ebanovine ili, u slučaju školskih modela, visokokvalitetne ebonitne plastike. Standardni sopran klarinet sastoji se od pet glavnih dijelova:

• Usnik s jezičkom i ligaturom: Srce instrumenta. Na usnik se postavlja pažljivo profiliran jezičak od trske (Arundo donax), pričvršćen metalnom, kožnom ili sintetičkom ligaturom. Strujanjem zraka glazbenika jezičak vibrira i stvara primarni ton.
• Bačvica (burence): Kratki spojni dio između usnika i gornjeg korpusa. Osim što spaja akustičke cjeline, ima ključnu ulogu u finom ugađanju intonacije instrumenta.
• Gornji korpus (tijelo za lijevu ruku): Sadrži složeni mehanizam zaklopki, poluga i tonskih otvora kojima se upravlja prstima lijeve ruke, uključujući i registar tipku sa stražnje strane.
• Donji korpus (tijelo za desnu ruku): Nastavak cijevi namijenjen desnoj ruci, opremljen osloncem za palac koji nosi težinu instrumenta te mrežom mehanizama za donje tonove.
• Korpus lijevka (zvono): Prošireni završetak instrumenta koji omogućuje optimalno zračenje zvuka i stabilizira intonaciju najdubljih tonova.

Primjena u glazbi

Malo je instrumenata koji su s takvom lakoćom premostili granice među glazbenim žanrovima. Klarinet je pravi glazbeni univerzalac čija se primjena proteže kroz stoljeća i kontinente:

Klasična glazba

Prvi veliki majstor koji se bezuvjetno zaljubio u klarinet bio je Wolfgang Amadeus Mozart, inspiriran virtuoznošću svog prijatelja Antona Stadlera. Mozart je instrumentu podario neka od najljepših djela u povijesti glazbe, među kojima se ističe remek-djelo dostupno u notnim arhivama IMSLP-a: Koncert za klarinet u A-duru, K. 622. Kasnije su mu neizbrisiv obol dali Carl Maria von Weber, Johannes Brahms i Robert Schumann, učvrstivši njegovo stalno mjesto u simfonijskom orkestru.

Jazz i moderna glazba

U prvoj polovici 20. stoljeća klarinet postaje vodeći solistički instrument rane jazz glazbe i swinga. Glazbenici poput Bennyja Goodmana, prozvanog „kraljem swinga“, i Artieja Shawa vinuli su instrument na vrhove tadašnjih top-ljestvica. Goodman je pokazao da klarinet može podjednako uvjerljivo svirati u dvorani Carnegie Hall i u zadimljenim njujorškim klubovima.

Tradicionalna i etno glazba

Klarinet je postao stup tradicijske glazbe istočne Europe i Mediterana. U židovskoj klezmer tradiciji, klarinet doslovno „plače“, „smije se“ i imitira ljudski glas zahvaljujući specifičnoj tehnici savijanja tonova (glissando). Jednak virtuozitet i strast klarinet donosi i u balkanskom folkoru te turskoj i grčkoj narodnoj glazbi.

Zanimljivosti i anegdote

1. Akustički unikat: Za razliku od flaute, oboe ili saksofona koji se ponašaju kao otvorene cijevi i preduhavaju u oktavi, klarinet je akustički zatvorena cilindrična cijev. Zbog toga rezonira samo na neparnim alikvotnim tonovima, što objašnjava zašto preduhava na intervalu duodecime i zašto posjeduje tako specifičan, „šupljikav“ i topao ton u dubokom registru (tzv. chalumeau registar). Više o specifičnostima akustike puhača može se pronaći na stranicama Hrvatske enciklopedije.
2. Poznati glissando koji je promijenio povijest: Najpoznatiji pojedinačni ton u povijesti klarineta zasigurno je početni uzlazni glissando iz Gershwinove Rapsodije u plavom (1924.). Na prvoj probi, klarinetist Ross Gorman izveo je taj prijelaz kao šalu, rastegnuvši ga kroz besprijekoran, elastičan ton. Gershwin je bio toliko oduševljen da je inzistirao da ta „šala“ zauvijek ostane zapisana u partituri.
3. Mozartovo pismo o „ljudskom glasu“: Mozart je bio toliko opčinjen instrumentom da je u jednom pismu ocu Leopoldu napisao: „Ah, da barem imamo i klarinete! Ne možeš zamisliti kakav sjajan efekt proizvodi simfonija s flautama, oboama i klarinetima!“ Smatrao je da nijedan drugi drveni puhački instrument ne može toliko vjerno oponašati toplinu i fleksibilnost ljudskoga glasa.