Što se dogodi kada glazbenik odbija vezati se samo za jedan smjer? Kada jazz nije dovoljan sam za sebe, tradicija nije nešto što valja konzervirati, a improvizacija nije tek ukras skladbi, već način razmišljanja? Na tim se potezima već niz godina kreće Vasko Atanasovski, slovenski kompozitor, saksofonist i flautist čiji je glazbeni rukopis nemoguće svesti na jednu odrednicu.
U njegovu se izrazu susreću različiti svjetovi – balkanska glazbena baština, jazz, suvremeni pristupi improvizaciji i iskustva brojnih međunarodnih susreta. No ono što pritom ostaje najzanimljivije nije samo kombiniranje različitih utjecaja, nego način na koji ih Atanasovski pretvara u nešto osobno.
Nakon brojnih nastupa i suradnji na europskim i svjetskim pozornicama, Atanasovski se ponovno vraća pred splitsku publiku. U Hrvatskom domu 10. listopada Atanasovski priprema još jednu glazbenu poslasticu u pratnji Vasil Hadžimanov Banda. Bit će to još jedna prilika da se uživo čuje glazba koja nastaje susretom različitih kultura, iskustava i senzibiliteta – i koja pritom ne gubi osjećaj za vlastito ishodište.
Netom nakon koncerata pred grčkom i slovenskom publikom, imala sam priliku razmijeniti nekoliko misli s Vaskom o umjetničkoj slobodi, potrazi za vlastitim zvukom, Balkanu koji se ne da reducirati na stereotipe, snazi improvizacije i susretima s glazbenicima različitih tradicija. Ali i o onome što se događa kada se svjetla pozornice ugase.
Između žanrova, u potrazi za vlastitim zvukom
Umjetnički identitet, sloboda i stalno preispitivanje
U vremenu kada se od umjetnika često očekuje da budu lako prepoznatljivi i žanrovski jasno određeni, Vi već godinama ustrajete u glazbenom izrazu koji izmiče takvim okvirima. Je li ostati znatiželjan i otvoren danas svojevrsni umjetnički bunt u doba kad se dio glazbene scene možda sve više prepušta tržištu?
Glazbu stvaram iz egzistencijalne potrebe, ali i za egzistenciju u sasvim praktičnom smislu. Umjetnik uvijek ima određen izbor, no taj izbor nije posve slobodan jer od svojega rada mora i živjeti. Zato stalno tražim ravnotežu između vlastitoga glazbenog jezika i mogućnosti da glazba dođe do publike, ali ne želim se unaprijed prilagođavati obrascu samo zato što ga je lakše prodati. Ako takva ustrajnost danas djeluje kao bunt, mogu to prihvatiti, premda me bunt radi bunta nikada nije zanimao. Uostalom, tržište vrlo brzo prisvoji i subverziju. Čim prepozna da se različitost može prodati, pretvara je u novu oznaku i novi proizvod.
Mislite li da glazbenik tijekom života zapravo traži svoj zvuk ili ga stalno iznova mijenja?
Mislim da glazbenik koji želi izraziti sebe mora tražiti vlastiti zvuk i naučiti ga prepoznavati. Često mi se čini da autor cijeloga života kruži oko nekoliko temeljnih pitanja, gotovo kao filozof koji jednu misao stalno provjerava u novim okolnostima. Svoj sam zvuk prepoznao prilično rano, a tijekom godina iskušavao sam ga u različitim žanrovima. Mijenjali su se sastavi i glazbeni konteksti, dok su način na koji vodim melodiju i gradim dramaturgiju ostajali prepoznatljivi. Upravo sam kroz te promjene shvatio da moj zvuk nije vezan uz jedan žanr i da je zato univerzalniji nego što sam mislio na početku.
U Vašim skladbama često se osjeća snažna narativnost. Razmišljate li o glazbi kao o priči i postoje li slike ili emocije koje Vas vode tijekom skladanja?
Da, glazbu doživljavam i narativno, ali ne nužno kao priču s unaprijed određenom radnjom. Prije skladanja obično postoji neka emocionalna situacija koju pokušavam razumjeti zvukom. Želim doći do određene poante, no budući da je ne mogu izreći riječima, nastojim je sažeti u glazbeni oblik u kojem jedna gesta priprema sljedeću. Struktura mi pritom pomaže da osjećaj ne ostane neodređen, nego da dobije smjer i unutarnju logiku. Zbog toga skladba može djelovati kao priča, iako slušatelju ne određujem što se u njoj točno »dogodilo«.
Vaša glazba često zvuči vrlo spontano, iako iza nje stoji složena struktura. Koliko prostora ostavljate nepredvidivosti i improvizaciji tijekom samoga nastupa?
To ste dobro prepoznali. Moja glazba doista počiva na složenijoj strukturi, ali mi je jednako važan prostor za improvizaciju, koji se najpotpunije otvara uživo, na koncertu. Taj prostor nije proizvoljan. Što je skladba preciznije strukturirana, glazbenik se može slobodnije udaljiti od zapisanoga, a da ne izgubi odnos prema cjelini, jer zna što mora ostati prepoznatljivo čak i kada preuzima rizik. Zato spontani trenutci nisu suprotnost komponiranom materijalu, nego iz njega proizlaze. Granice omogućuju da nepredvidivost dobije autentičan intenzitet i glazbeni smisao.
Balkan bez granica
Tradicija, suvremenost i potraga za identitetom
Balkan se u glazbi često romantizira ili stereotipizira. U Vašem radu on zvuči drugačije – slojevito, suvremeno i otvoreno. Kako Vi danas definirate „balkanski zvuk“ i postoji li on, po Vašem mišljenju, uopće kao jedinstven glazbeni identitet?
Balkanski zvuk kao jedinstven glazbeni identitet, po mojem mišljenju, ne postoji. Postoje vrlo različite tradicije i povijesna iskustva koja se u zapadnoj predodžbi o Balkanu često svode na nekoliko lako prepoznatljivih znakova. Ta se oznaka u međunarodnom glazbenom prostoru osobito učvrstila nakon raspada Jugoslavije i velikog uspjeha autora poput Gorana Bregovića, iako je pojam Balkana, naravno, mnogo stariji. Dok smo živjeli u Jugoslaviji, glazbu često nismo tako imenovali. Govorilo se o jugoslavenskom rocku ili jazzu, dok su lokalne tradicije imale vlastita imena. Zato mi je zanimljiva ideja Transbalkanike, projekta s kojim sam nastupao npr. u Istanbulu, Bruxellesu i Splitu, gdje je naš koncert ove godine čak dobio priznanje publike i stručnog žirija kao najbolji koncert sezone. Prefiks »trans« ne znači odbacivanje prostora iz kojega dolazim, nego kretanje kroz njega i preko stereotipa koji su mu naknadno pripisani.
Danas se tradicionalna glazba sve češće reinterpretira kroz suvremene glazbene jezike. Što, prema Vašem mišljenju, takve reinterpretacije dobivaju, a što riskiraju izgubiti?
Reinterpretacija dobiva smisao kada autor doista poznaje materijal iz kojega polazi i razumije zašto je određena glazba nastala upravo u takvom obliku. Tada iz tradicije može nastati nova umjetnička forma koja čuva sjećanje upravo time što ga ne zamrzava. Rizik se pojavljuje kada se na staru melodiju samo nalijepi suvremeni ritam ili produkcija, bez stvarnog odnosa prema njezinu jeziku. Rezultat može biti tehnički efektan, ali često ostaje grub anakronizam jer autor prestaje istraživati izvor, dok publika tradiciju počinje prepoznavati kroz klišeje. Stari materijal tada ne dobiva novo značenje, budući da obrada samo ponavlja ono što tržište već očekuje od tradicije.
Glazba koja pomiče granice
Publika, različite kulture i susreti koji mijenjaju umjetnika
Nastupali ste pred publikom na pozornicama diljem Europe pa sve do Indije, Kine, New Yorka i šire. Primjećujete li razlike u načinu na koji različite kulture reagiraju na Vašu glazbu ili emocija koju ona prenosi uvijek pronalazi neki zajednički jezik?
Po mojem iskustvu, zajednički jezik svakako postoji, premda se reakcije izražavaju različito. Negdje publika odgovori odmah i glasno, dok se drugdje njezina uključenost osjeća kroz iznimnu koncentraciju, a ovacije dođu tek na kraju. Najzanimljivije mi je što ljudi u vrlo različitim kulturama često reagiraju na ista mjesta u skladbi, iako možda ne poznaju njezine kulturne reference. Ritam i energija izvedbe prenose se i bez prijevoda, dok asocijacije koje glazba pobuđuje mogu ostati različite. Zato mogu reći da glazba uspostavlja zajednički jezik, premda ga publika u različitim sredinama pokazuje na različite načine.
Tijekom karijere surađivali ste s glazbenicima vrlo različitih poetika. Što Vas privlači u takvim susretima i postoji li suradnja koja je bitno promijenila Vaš način razmišljanja o glazbi?
U suradnjama me najviše zanima razmjena iskustava, jer sa svakim glazbenikom na neko vrijeme ulazim u njegov glazbeni svijet i iz njega drukčije čujem vlastiti. Kod npr. Simonea Zanchinija ili Michela Godarda fasciniraju me virtuoznost i potpuna sloboda unutar izgrađenoga jezika, dok su mi susreti s umjetnicima poput Hindi Zahre ili grupe Living Colour pokazali drukčiji odnos prema pjesmi, posebno prema načinu na koji se ona narativnom i scenskom snagom obraća publici.
Između tišine i svijeta koji ima svoju dinamiku
Život izvan pozornice i odnos prema vremenu
Kada niste na pozornici ili u studiju, čime najradije ispunjavate vrijeme? Postoji li nešto što Vas jednako zaokuplja kao glazba, iako nema izravne veze s njom?
Kada nisam na pozornici ili u studiju, često sam zapravo za računalom i bavim se organizacijskim i menadžerskim poslovima, koji danas zauzimaju velik dio umjetničkoga života. Kad od toga mogu odmaknuti, najradije putujem. Zanimaju me povijest mjesta, kultura, umjetnost, kulinarika te svakodnevni i društveni život. Upravo zato što pokušavam razumjeti kako ljudi doista žive, putovanje za mene nije samo niz znamenitosti, nego upoznavanje odnosa koji određuju neko mjesto.
Zaokuplja me i moda, ali više u smislu razvijanja osobnog stila. Mislim da stil gradimo cijeloga života, ponajprije načinom odijevanja i nošenja odjeće, ali i ukupnim odnosom prema životu. Mnogi modu odbacuju kao nešto površno, a ja je vidim kao jedan od neposrednih načina osobnog izražavanja i sudjelovanja u društvu.
Je li Vam važnije slobodno vrijeme provesti u tišini ili u potrazi za novim iskustvima? Kako izgleda Vaš idealan dan kada nemate nikakvih profesionalnih obveza?
Trebaju mi i tišina i nova iskustva, samo određenim redoslijedom. Tišina mi je vrlo važna, osobito nakon intenzivnog rada. U slobodno vrijeme sve rjeđe slušam glazbu, zapravo najčešće je slušam u automobilu dok vozim. Nakon što se odmaknem od profesionalnih obveza, ponovno poželim nekamo krenuti. Idealan dan zato bi započeo spontanom odlukom za izlet, bez gustog rasporeda. To može biti grad koji sam već posjetio pa ga mogu bolje istražiti ili mjesto na kojem još nikada nisam bio. Dovoljno mi je da otputujem, prošećem i u miru pojedem dobar ručak, bez osjećaja da pritom moram učiniti nešto korisno.
Digitalno doba omogućilo je glazbenicima da dopru do publike diljem svijeta, ali je istodobno promijenilo način slušanja glazbe. Kako Vi doživljavate taj odnos između brzine konzumacije i umjetničke dubine?
Digitalno je doba demokratiziralo pristup glazbi, ali nije nužno povećalo pažnju koju joj posvećujemo. Dostupno nam je više glazbe nego ikada, dok pojedinoj skladbi često dajemo sve manje vremena. Problem nije brzina sama po sebi, jer nas neko djelo može osvojiti odmah i ipak imati dubinu. Problem nastaje kada trenutni učinak postane jedino mjerilo vrijednosti, budući da algoritmi tada nagrađuju ono što je prepoznatljivo u nekoliko sekundi, a potiskuju glazbu kojoj je potrebno vrijeme da razvije vlastitu logiku. Kao autor ne mogu ignorirati digitalne platforme, ali ne želim skladati prema njihovu ritmu.
O iskustvu, budućnosti i nepresušnoj znatiželji
Kada biste danas mogli izdvojiti jednu misao koju biste željeli prenijeti mlađim glazbenicima koji tek traže vlastiti umjetnički glas, što bi to bilo?
Rekao bih im da vrijednost vlastitoga umjetničkog glasa ne mjere isključivo reakcijom sustava. U ovoj profesiji prilike i vidljivost ne ovise samo o kvaliteti rada, pa razdoblja otpora i frustracije ponekad poprime depresivan ton i mogu dovesti do pogrešne ideje da sam rad nema vrijednosti. Važno je prepoznati da ta ideja nije nužno istinita, ali i da nije dovoljno pasivno čekati da vas sustav otkrije. Vlastiti glas razvija se radom. Put prema publici mora se stalno tražiti, često i u okolnostima koje niste sami izabrali.
I za kraj: što Vas još uvijek može iznenaditi?
Još uvijek me mogu iznenaditi pitanja koja nisu postavljena samo da popune razgovor, jer me prisile da nešto što dugo radim jasno formuliram. Dakle, ovakva pitanja.
