Gluho srce

            Ova priča spada u red onih priča, kad naš čovjek ode s gola kamena, oštre klime, od sobom zabavljenih ljudi u tuđu zemlju, trbuhom za kruhom. I snalažljiv, pronicljiv, kakav je naš čovjek, vrijedan i uporan, da sve od sebe da uspije. I uspije. Bude prepoznat u firmi kao izuzetan radnik. Dopre čak do očiju vlasnika. Postigne bonus nad bonusima kod plače i plaćanja. Krene ga. Upozna u toj zemlji ljubav svog života. Francuskinju. I pomislili bi dotaknuo vrata raja. Ušao kroz njih u sam raj. Ali srce cvili. Srce često zna s mozgom biti na ratnoj nozi. ‘Srce vuče rodnom kraju, srce vuče zavičaju’.

Pokrene svoj biznis. Otvori restoran i nudi naše specijalitete, nudi gastronomsku Dalmaciju na pijatu. Koliko je samo Francuza posjetilo RH zbog njega. I njegova supruga zavoli Dalmaciju. A tko ne bi zavolio tu rajsku grudu koju kao da je Bog namijenio sebi, ali su je greškom naselili i neki…

I sve dalje ko u priči. Priči nad pričama. Odluče kupiti kuću u tom rajskom kraju. I kupe. A onda se ona crna strana Hrvatske, Dalmacije okrene na njih. Hrvatski pravni lešinari. Kao da postade magnet za sve neljude, ljudski šljam. Pravne hijene. Kao kad hijene nanjuše krv, tako i oni nanjušili novac. I onda krenuše ti neljudski, manipulatorski, kriminalni i kakvi sve ne postupci, od bezazlena slučaja koji se svodi u zemljišno pravni, katastarski postupak, postupak premjere i pravilan unos vlasništva, očiti pokušaj prevare gdje se prodani dio zemlje od strane prodavača pokušao zadržati, napraviše SLUČAJ, za pet različiti sudaca, Kolonu odvjetnika. Razvlačenje postupka. Pa prijetnje i sačekuše njega od strane stranke u postupku, na nelegalno zadržani komad zemlje. Ljudi gluha srca za sve ljudsko, nastupiše kao životinje, i na životinjama nepoznat način i kod najkrvoločniji životinja našlo bi se više ljudskosti. Krenu pakao na otvorenom za Milu Kambera. Te ga radi po njih čudnoga poimanja i načina pravdanja sve te neljudskosti proglasiše Srbinom, ne znam što im taj postupak i izopačina opravdavaju, već više govori o njima, govori o raščovjećnosti. I taj ga uzurpator sačeka i na njega fizički nasrnu i nanese mu tjelesne povrijede. Dobi sudski postupak protiv tog agresivca ili pomozite mi naći drugu priličniju mu riječ, dobi postupak, i novčani iznos koji nikada ne dobi, taj mu iznos zamrači njegov odvjetnik i onda mu nakon njegovoga upita o tome otkaza zastupanje.  A u Hrvatskoj čuveni povik: „Gdje su pare dogodi se i njemu“. Nikada ne dobi pare ali dobi račune za možete misliti kakvo zastupanje bez jasno unesenih novaca koje mu je davao, niti novaca koje je sudski dobio za nanesene tjelesne ozljede. I dobi nalog za ovrhu od tog svog šesnog odvjetnika koga čovjek ne bi poželio niti najvećem dušmanu. I to kakvu ovrhu. Dođe taj odvjetnik, u stvari njegov opunomoćenik,  sa sudskim pratiteljem bez naloga, bez da se predstave, pokažu dokumente… Oni samo pokazaše neljudskost i bahatost koje im ne fali.

Mile Kamber je teški srčani bolesnik. Uništili su ga novčano i zdravstveno svi ti naši pravni kojoti i hijene koji se toliko uvrijede kad se nazove, a zove se sve više, hrvatsko pravosuđe rak ranom hrvatskoga društva. Pune ih Crne kronike dnevnih časopise. Sve više pune zatvorske ćelije. A čude se. Sve više nište i uništavaju ljude, dovode ih do toga da podižu ruku na sebe. Razboljevaju ih. Mile Kamber zbog svega što mu je napravljeno odlučio je štrajkati glađu pred Općinskim sudom u Zadru. A na žalost toliko je Mila. Uništenih ljudi u ovom gradu, gradu svetog Donata koji po tko zna koji put umire od stida, gradu kuverti, kuverta gradu.

Mile Kamber dijete ovog kraja, eto nije ni „Srbin“, već domaći čovik pokaja se što je uopće pokušao doći ovamo, ali je u njemu proradio dišpet, dišpet ovoga domaćega čovika, i neda, neda se, hoće raskrinkati sve te životinje u ljudskoj koži kojih se stide i same životinje jer imaju za što. Toliki su mu prevarom uzeli novac. Uništili zdravlje. Nalazio metak u poštanskom sandučiću. Prijetili mu javno na ulici da se vrati u Francusku od kud je i došao. Mislio sam ne reći u kom je dijelu Lijepe naše kupio kuću, ali treba reći jer su se i neki ljudi u Bibinju ogradili od tih postupaka. U Bibinju je kupio kuću, i to prekrasno mjesto, mjesto divnih ljudi u kom imam toliko dragih prijatelja postalo je pakao za Milu Kambera. Kako da njega dopadne šaćica ljudskoga jada, inog taloga na dnu bačve mista, koje svako naše malo misto ima.

Ima dišpeta u Mili, iako bolestan, pokraden, uništen ne odustaje istjerati taj ljudski trulež na svjetlo dana, svjetlo istine. Pokazati zajednici sve te ljude – neljude, gluha srca, do kojih ni riječ Božja ne dopire.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.