Znaš li di je more bistro di su zlatni žali, znaš li di je lipo misto ča ga zovu Kali, staro misto ribarsko, staro misto hrvatsko

Poslušajte ovaj članak – dostupan i u audio verziji za lakše informiranje.

            Znaš li di je more bistro di su zlatni žali, znaš li di je lipo misto ča ga zovu Kali, staro misto ribarsko, staro misto hrvatsko. Dotaknut otokom Ugljanom, smargdnim biserom tog škoja, dotaknut Kalima. Dotaknut zarobljen tom ljepotom. Velika duša u malenom tijelu škoja. Duša ribara. Duša težaka. Duša od škoja i od ljudi. Opet sam tu, laganom uzobalnom šetnjom, bilježim u bilježnicu bilješke jer želim vam predočiti osobnu iskaznicu mjesta. Želim vam kroz toliko priča o njemu pokazati tu dušu, dušu tog mista i ljudi u njemu. Otkriti priče, ispričati Kali.

            Osobna iskaznica mjesta:

            Kali je naselje i luka na južnom dijelu otoka Ugljana, udaljeno tri milje od Zadra. To je najveće mjesto na zadarskim otocima, s populacijom od 1.585 stanovnika prema popisu iz 2021. godine. Kali je poznato po poljoprivredi, ribarstvu i prirodnim ljepotama, uključujući prekrasne plaže i netaknutu prirodu.

            U Kalima je uglavnom razvijeno ribarstvo, marikultura i turizam. Uz to u Kalima postoji i sloga s petnaestak dobro opremljenih brodova, a tu je još desetak privatnih ribarskih obrta i poduzeća, tvrtka Kali tuna s vlastitom flotom i uzgojem tuna. To Kaljane svrstava u jednu od najjačih ribarskih flota na Hrvatskom Jadranu. Ribo-uzgajalište Cenmar je pionir svjetskog ranga u uzgoju brancina. a tu je još i jedna tvrtka Bisage – Nit. Kali je sa svojom postojećom i vrlo razvijenom industrijskom infrastrukturom privuklo i strani kapital i tvrtku Wolf – Lamjana, koji trenutačno zapošljava preko 200 radnika.

            Poznati Kaljani:

            Nataša Kolega, hrvatska rukometašica, višestruka hrvatska reprezentativka. Živko Kolega, gradonačelnik Zadra. Arno Longin, hrvatski športski skakač u vodu. Branimir Longin, hrvatski košarkaš. Korina Longin, hrvatska manekenka. Milena Rakvin Mišlov, hrvatska pjesnikinja. Joja Ricov, hrvatski pjesnik. Grozdana Franov – Živković, povijesničarka – glagoljaš. Korana Longin – Zanze, hrvatska košarkašica, reprezentativka. Alfredo Ivankov, hrvatski zagonetač i logičar.

            Dan na škoju, dan u Kali

Podnevno sunce u odbljesku umirena mora. Toplije negoli je inače u ova doba godine, kao da se otok Ugljan uljuljao u tihi, gluhi proljetni san. Na njemu proteže se tek ustao iz duboka sna, otočko misto, Kali. Ono čuveno dalmatinsko, nakon obida prileći. Po koja pogrbljena težačka sjena promakne obalom. Po koja brodica zabrekče negdje naokolo. Barke i gajete miruju u malim portima, zbijeni u pravilnom poretku. Pogled na kopno otkriva svu raskoš Kali. Nekada malo selo s nekoliko desetaka »dimova-«, danas razvijena rivijera obrubljena vilama i parkovima. Kali.

 Dosta je starih otočkih zdanja, gotovo napuštenih, s utegnutim krovovima, konobama pergulima, sićušnim prozorima. Čudnim fumarima. Sa škurama što i na najmanji pomak zacvile. Kamen pod teretom stoljeća kao da je tu sahranio bezbrojne sudbine minulih vremena. Svaki bi kamen, povijesni znamen, zaustavio putnika namjernika i ispričao mu svoju priču… Pa onda zahvati ruku današnjice. Malo betona, željeza, lakirana drva, malo komfora domaćinu i onima koji se ovdje ljeti vole odmarati, daleko od očiju nervoznog i prenapučenog turističkog svijeta. Sve miruje. A mali obori, dvori, vrtovi, kužine, po uskim kalama otvoreni su, kao bez gospodara. Na ovome se škoju ništa ne zaključava. Stare žene umornih ruku, u crnini (njihovoj vječnoj crnini!) sunčaju se pred kućama. Slikopisi su to Kali.

Mnogi žitelji još su u gradu, mladost za poslom ili »po ‘ svitu-«, a stariji nakon ručka – na zapadnoj strani otoka. Čudno je to: za otočane ( koji su u svojoj dugoj povijesti živjeli na moru i od mora, malo će tko danas, reći da su i ribari. A li da ‘ im ribarenje nije samo obična dokolica, već i životna crta naslijeđa, uvjerio sam se toliko puta za vrijeme šetnje otokom.

Nije prošlo ni sat vremena kad su se odjednom, sa svih strana tako mi se bar činilo, stali oglašavati zvuci brodskih motora svih vrsta. Usprkos nestašici goriva. Sve je hrlilo nekuda: na pučinu, među obližnje otoke.. Svi na ribanje. Svi za svojom lovinom. Lovačkom srećom. Kao neka mala armada koja kreće za sigurnim plijenom. Vidimo ih kako izviruju medu zidinama Kali, rasuti poput kukaca na umirenoj površini mora. Jezde prostranstvom, i prema suncu što se brzo priklanja zalazu. Galebovi, i sami u vječnom traganju za plijenom, kao da ih s kraja okolnih grebena prate svojim hitrim očima. Spremni su još hitrijim pokretima krila poletjeti za nečim što će im ribari po povratku, možda, baciti.

No, ovo nije bio dan za ribare. Šuplji dan. Lovine mršave. Ljudi su slijegali ramenima. Neki od njih govoreći kako će platiti misu za bolju sreću, protiv uroka u lovu. Sutra će i opet i idućih dana, nanovo poći. Jer, možda to i nije samo lov na ribu. Možda ovaj žilavi otočki svijet, uporan, prkosan koliko se to samo, na moru može biti, svakoga dana žudi za onim zajedničkim bićem, u prošlosti tako jako izloženim ćudima mora.

A ja krećem dalje u svoj lov na priče, priče o Kalima, Kaljkama i Kaljanima.