U RALJAMA PRAVOSUĐA

Grožnja koju osjećamo prema hrvatskome pravosuđu, živeći nepravdu i nemoć, mi obični veliki mali ljudi, zatečeni u raljama pravosuđa. Sve se više i sve otvorenije govori s najviših vrhova vlasti od znalaca i struke: … „ činjenicu da je pravosuđe korumpirano i kapilarno premreženo mnoštvom nesposobnih, klijentelistički ugrađenih kadrova, koji odrađuju posao u interesno-vazalnom odnosu s politikom i kapitalom.“ Govori se i posprdno kako je to: „kumska radna zadruga“.

Premijer tako kaže: ”Ukoliko je bilo što od onoga što je u eteru istina to je užas. Ja sam zgrožen time kao predsjednik Vlade i kao pravnik. To je nedopustivo, bilo da je to posao za državno odvjetništvo, bilo da je to posao za policiju ili stegovne postupke u okviru različitih sudova gdje ti suci rade. To su primjeri koji ruše povjerenje u pravosuđe!”

E u takvim raljama je već godinama Kamber Mile (Milan). Šokantne životne priče su odraz stvarnih ljudskih sudbina. Jedna od tih i takvih priča je i ova. Priča Mile Kambera. Povratnička priča. Povratničke priče su ljudske priče boli. Priče koje bole i kazuju koliko je kratak put od ushita do totalnoga razočarenja. I pitanja: Je li to ta Hrvatska za koju se ginulo? Za koju su podnijeli žrtvu najveći među nama. Kad su iseljena i RH bili jedno. I dočekala nakon stoljeća Lijepa naša. Kad su naši prebjezi ustreptala srca krenuli se vratiti rodnoj grudi. Krenuli Domaji. Kad ono… Jedan od tih je i Mile, Milan Kamber.

Prezime Kamber, prevedeno s turskog dođe Prijatelj. A Mile je uistinu mnogima bio Prijatelj. Uvijek spreman pomoći. Čovjek od obraza i od riječi. Mile Kamber, zvani Milan, rođen 9. travnja 1945., Rodaljice, Općina Benkovac. Mašinski tehničar. Emigrirao 1965., ekonomski emigrant. 6. mjeseci bio u Trstu, dobio pismo od pokojnoga oca da je dobio poziv za vojsku. Odgovorio ocu da ga vrati nazad. Proglasiše ga vojnim dezerterom. Iz Trsta ode za Francusku.

Tamo radio kao mašinski tehničar. 1984. postaje šef. Jako cijenjen od strane poslodavca. Proglašavan radnikom godine. Radnik, pa šef koji se ističe. Zapadne zemlje drže kao kap vode na dlanu dobre i sposobne radnike. Uz to, uz te nagrade išle su i novčane potpore. Njegov poslodavac bio je drugi po snazi poslodavac u Francuskoj. Super Nache Casino. Preko dvadeset godina na radu kod njega. Onda uzima restoran, poslije smrti supruge, Francuskinje Michel, s kojom ima petero djece, tri sina i dvije kćeri: Grogory Noel Kamber, Nadeže – Angeliaane Kamber, Valerie – Sylvie Kamber, Boris Kamber, Nikola Kamber. Kako je samo voljela doći u Bibinje (Bibinj) njegova pokojna supruga…

U svom restoranu služio je samo dalmatinske specijalitete. Reklamirao Zadar. Rue Victor Basche Roanne, Bar le Zadar, Restaurant LE COQ EN PAILLE. Bez lažne skromnosti može se reći da su mnogi Francuzi i zbog njega dolazili u Zadar.Njegova supruga voljela je ove krajeve i uvijek voljela doći u Dalmaciju, iznad sveg u Zadar i njegovo okružje. Kako je kao turista došao sa suprugom u Bibinje, naselje Kandići kod Jose Mirkovog. Došla mu je ideja, ovdje kupiti nešto. Jer i supruga nije imala ništa protiv, dapače, vratiti se sa Milom u ovaj kutak Dalmacije i živjeti tu ostatak života.

Dolazili su svake godine ovdje, zaljubljeni u Bibinje, zaljubljeni i dalje jedno u drugo. U mjesto njihove ljubavi. A Bibinje to uistinu i jeste: Mjesto ljubavi. Ta kupnja pretvorila se u životnu agoniju, vrzino kolu, u kog su ga uvukli pravnici, odvjetnici, hrvatski sudci i sudstvo i doveli do toga, gledajući kako što više „opeljušiti Francuza“, „ima on, ne treba ga žaliti“. Isto se radi po istome obrascu mnogim našim povratnicima. Govori Mile:

– „Preostaje mi još da štrajkam glađu pred Zadarskim sudom.“