Trgovina robljem

Prije par dana zatekoh se sasvim slučajno na Gradskom trgu u Zadru, Narodnom trgu, ispred zgrade općine, u vrijeme prosvjeda protiv stranih radnika. Pa slušam, uz toliko neprimjernih i neargumentiranih ispada, ispada mržnje i nesnošljivosti i čega sve ne… raznih fobija. I „Građanski pokret Vratimo Hrvatsku Hrvatima“. Mogu reći kako mi ti likovi oko te „Udruge“ ne ulijevaju povjerenje i ne bih s njima rado popio kavu. Iza njih su neki drugi interesi, populizam i borba za medijsku vidljivost, osobni probitak, pozicioniranje na političkoj sceni, preko mržnje i sijanja straha. Straha od drugih. A strah najviše hrani neznanje.

Bilo je tu i argumenata za poslušati. Pa bih radije o njima. Nemam osobno ništa protiv stranih radnika koji se potrude oko uklapanja u društvo. I sam sam bio strani radnik u više država. U te sam gradove, države ulazio kao da ulazim u nečiji dom poštujući kućni red. Jer na to ponašanje utjecala su stoljeća i toliko uvjeta i nigdje nisam stršio. Nakon nekoga vremena nisam samo pozdravljao već su me i pozdravljali pri susretima. Pravili mi mjesto. Družili se sa mnom. Italija, Njemačka, Austrija…

Ljudi iz regije, posebno BiH, Crna Gora, Makedonija… ne da se uklope, već se i povežu s lokalcima. Ta druženja prerastu u trajnije i ozbiljnije veze. Ali mi je toliko toga sumnjivoga s puno mutnih i nehumanih radnji s Nepalcima i drugim Azijatima. Prvo, pristaju na sve uvijete. Svakakav i nehuman smještaj da se sa njima trguje kao nekada na trgovima robljem. Jedan moj je prijatelj nazoćio kad se preko mobitela bahato i ne slušljivo dogovarala dva nazovi „poduzetnika“ kako jedan od njih ima viška Nepalaca koliko mu treba njih, kojega uzrasta i za što. Za koje poslove? I kako i drugima može nabaviti Nepalaca, pa i Nepalki…

Ovakav prosvjed ne rješava ništa, samo šteti zadru. Treba ga stručnije organizirati i pripremiti, jer krivci su na drugoj strani a i negativci, Nepalci su samo koleteralne, ili bolje reći egzistencijalne žrtve.

Ozakonjena trgovina robljem zaogrnuta plaštom zakonitosti. Trgovina ljudima. Još će ih javno prodavati na dražbi. Na licitacijama. Umiješao se organizirani kriminal. U ovoj je državi samo kriminal organiziran.

Ti i takvi radnici pod takvim tretmanom, em ruše dnevnice, banaliziraju cijenu rada, pristaju boraviti po njih trideset u jednoj sobi s jednim WC. – om. Žive kao paralelni svjetovi pored nas, odvojeni nekim nevidljivim odvojenicama, a jasnim i očitim. Tu je toliko barijera. A oni iz nužde pristaju na sve, i trpe sve za koru kruha. Naši mladi odlaze zbog toliko toga. Institucije su pod utjecajem i povezane s tim „Organiziranim“ uz razne dotacije osobnom džepu,  i što sve ne. Preko 400 000 Hrvata je otjerano na ovaj način, nije im se živjela korupcija, mito, reketarenje, pogodovanje, kupovanje diploma, pa je na žalost jedan prelijepi grad s toliko povijest postao sinonim za te i takve diplome: „Travničke diplome“, koju nosi i ima i jedan ministar koji ne zna niti jednu jedinu ulicu, kvart, restoran, benzinsku pumpu u tom gradu, a kako je onda došao tamo, jer Travnik nema aerodrom, očito nikada nije nogom kročio u Travnik a diploma iz Travnika mu džepu.

Nije samo jezik prepreka već i zatvaranje, grupiranje u geta tih istih stranih radnika. Zatvoreni u sebe, u svoje pleme, niti prilaze komu niti rado puštaju koga sebi. Tu vlada strah i nepovjerenje, a društvo čini malo i gotovo ništa da ih socijalizira i uključi u društvo. Kako je Hrvata sve manje, a sve više potjeranih iz RH, ovo je i svojevrsna zamjena stanovništva, ove strukture koje su se organizirale u ovu sumnjivu rabotu, ako i u tom obliku se usmjere do kraja, pa im kroz vrijeme u nekom obliku omoguće glasovanje, na odgovornim mjestima, ne bi me čudilo da osvane i koji podobni i bespogovorno poslušni Nepalac.

A kako živimo u modernom vremenu, virtualnom svijetu, preko mobitel trgova, članovi „Organizacije“ trguju robljem, trgovina ljudima cvjeta. Sve je više tih i takvih Agencija za posjedovanje pri zapošljavanju koje mahom vode sinovi političara, pa te „Organizacije“ uvezuju se čvršće.

A kako nam je pravosuđe i pravosudni aparat rak rana društva, možemo pjevati s članovima tih skupina glazbu koju najviše vole: „Nemože nam niko ništa, jači smo od sudbine…!“ Mogla bi se nastaviti pjesma: Od zakona, sustava i policije…!

Prijaviš slučaj, za nešto, na primjer prodaju lažnih umjetničkih slika, stranih radnika, ukradene robe, robe bez etikete… Lokalni DORH samostalno radi… i ako imaš koga tamo za podmazati, prst u uho, noge u zrak i „pevaj“. A to što je i čovjek roba s kojom se trguje…

Lijepa naša domovina, samo je neupitno lijepa.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.