Rasuta sjećanja – knjiga života
Amela Đuliman: Rasuta sjećanja, Planjax, Tešanj 2025.
Rasuta sjećanja, ukoričenje je života, knjiga života Amele Đuliman. Žensko pismo. Kao što nisam pobornik podjele pisanja pa niti podjele književnosti niti na onu na književnost za djecu i odrasle, po meni književnost se može dijeliti jedino na dobru književnost i onu koja to nije. Nisam ni ovdje za podjele, jesam na naznake, a u ovom književnome slučaju, knjizi uspješnici, značajno je i potrebito naglasiti kako je u ovu knjigu svoja rasuta sjećanja skupila, žena. Sve boli i sve tuge i ono malo životne radosti. Kao zrnca sunca, te proplamsaje sreće, otvorivši nam dušu i pustivši nas u svoje srce, bez zadrške podijelivši s nam modrice na duši. Uzavrela sjećanja pljušte na njenu glavu. Otkriva nam najskrivenije kutke i zakutke svog život – puta. Intimno i javno. Plete priču svog života. Ne krijući niti najsitnije sitnice iz svog života, u kom žeđa za ljubavlju. Voljeti i biti voljen. Ne optužuje, već praštanjem traži mir u sebi, da izmirena bude i sa nebom i sa zemljom. Svoj život ne nastoji prikazati kao dovršenu i cjelovitu cjelinu.
Autobiografska proza i identitet
Autobiografska proza podrazumijeva narativni tekst u kojem se prati način diskurzivnog oblikovanja osobnog života i proizvodnje osobnog identiteta. Ispovjedni subjekt, autorica, Amela, traži svoje „autobiografsko ja”.
Veliki srpski pjesnik Đura Jakšić, u jednoj svojoj pjesmi reče: „Nek po cvijeću gaze žene, a trnje je za čovjeka”. U ovoj prozi, pričama, po trnju gazi žena, samohrana majka, izdana i povrijeđena žena. I ne da se sakriti, iza riječi, rečenica, pjesnik u njoj. Iznenadi nas poetskim slikama prirode, slikama najljepšega zakutka planete Zemlje, slikama jedinstvene, Une. Toliko sam rijeka sretao u svom životu, išao u korak s njihovim tokom, ali niti jedna ne može niti politi na ruke Uni, umiti se u toj ljepoti u kojoj se od praskozora, do paljenja mraka umiva krasotica – Una ljepotica.
Autorica o knjizi
Amela Đuliman dijeli s nama ono što već dugo nosi — riječi, emocije i sjećanja. I kako sama autorica kaže:
Moja knjiga „Rasuta sjećanja“ nastala je iz potrebe da razumijem sebe nakon teških trenutaka, da iz bola i tišine napravim nešto što će ostati — ne kao rana, nego kao svjetlo. U svakom odlomku su dijelovi mog života, ali i dijelovi života mnogih žena koje su prošle kroz borbu, gubitak i novi početak.
Pisanje me naučilo da sve što nas boli može postati snaga — ako to pretočimo u riječ, u stih, u emociciju.Svi mi imamo rasuta sjećanja koja sabiremo nekad u toku dana ili noći, kojih se prisjetimo, koji nas vrate u lijepe, sretne trenutke, a tako i u one tužne.
Ja sam svoja sjećanja sabrala u svoju knjigu da vječno žive. Pokušala sam vratiti tračak nade da se iza svake tame pojavi sunce i da jedino Bog dragi zna šta nas čeka i šta nam sprema, a ja mu uvijek dovim da mi podari ono što je najbolje za mene, a otkloni ono što nije.
Moja ljubav prema pisanju živi sve ove godine iako su okolnosti života to stavljale po strani, kao što sam i ja stavljala svoje pjesme, priče, ali nikad nisam gubila ni vjeru ni nadu da ću jednog dana izdati svoju knjigu.
Neke svoje želje dijelim samo s Bogom dragim, kao što treba i neka djela ostaviti između nas i Boga. Ja to volim tako reći da je to bilo nešto između mene i dragog Boga. Dakle ova moja želja trajala je 22 godine i evo napokon se i ostvarila. U mojoj knjizi se spominje moje djetinjstvo, ta neka lijepa sjećanja na onaj lijepi vakat.
Spominju se teški, tužni trenutci, za koje kažem hvala Bogu na svemu, jer da nije bilo tih trenutaka ne bi bilo ni moje knjige. Prošlost nek ostane u prošlosti, sadašnjost treba živjeti kao da nam je posljednji dan, tako što ćemo svaki dan dati sebi neki lijep užitak. Budućnost prepustiti Bogu, jer On najbolje zna posložiti slagalicu našeg života. Ja sve prepuštam Bogu. Bogatstvo mjerim u ljudima koji su uz mene koji me vole i koje je volim, a ne u novcu. U svojoj djeci, familiji i iskrenim prijateljima.
Ponekad sam mu u svađi znala reći: Tvoj cijeli život je jedna laž! Jedina istina u tvom životu su tvoja djeca. – Put do sjećanja, str. 34.
