Poslušajte ovaj članak – dostupan i u audio verziji za lakše informiranje.
Ribarenje je oduvijek bilo u srcu Draga. More je hranilo generacije, oblikovalo njihove dane i noći, a ribarski život ostavio je neizbrisiv trag u identitetu mjesta. Dragari su poznati kao vrsni ribari, a posebno mjesto u njihovoj povijesti zauzima ribarenje ostima pod feralom (svića bumbeta), tradicija koja se održala sve do danas, premda u nešto suvremenijem obliku.
Ribarenje kao način života u Dragama
Nekada davno, kada nije bilo moderne tehnologije ni električne svjetiljke, ribari su na pramcu broda imali željeznu konstrukciju u kojoj su palili šumske grane. Dok su gorjele, plamen je obasjavao morsku površinu, a za mirnih noći, kad bi zavladala bonaca, more je postajalo prozirno i pregledno. Lovilo se na malim dubinama, do dva metra, a ribarilo se od uvečer sve do zore.
Kasnije se počeo koristiti feral na petrolej – jednostavna, ali revolucionarna metoda koja je olakšala ribarenje. Brodovi su se tada kretali na vesla, a u njima je obično bilo nekoliko ljudi.
Dolaskom vanbrodskih motora i plinskih ferala, svaka večer na moru bila je povezana i s dnevnim ritualom: u 15 sati i 32 minute svi su napeto slušali radio, iščekujući vremensku prognozu. Ako bi se čulo: “tiho, more mirno”, značilo je da slijedi savršena noć za svičarenje.
Parangal, vrše i osti
Osim ribolova na sviću, dragari su bili poznati i po mrežama. Poseban običaj bio je tanganje (bojanje mreža). Nekada su se mreže bojale prirodnim putem, biljkom smrdelom. U drvenom sudu tukli su se listovi koji su ispuštali crvenu boju, a u toj boji mreže su se tonirale i štitile. Ta jednostavna, a učinkovita metoda bila je dio svakodnevnice ribara i njihovog rada s mrežama.
Dragari su također bili poznati po lovu na lignje s kosavicama, a posebno po hobotnicama. Hobotnice su se lovile na ostima pod sviću. U lovu s ostima važno je bilo prepoznati hobotnicu koja se zamaskira ovisno na kojem terenu se nalazi. Lov s ostima zahtjevna je vještina koja je tražila mirnu ruku, oštro oko i strpljenje.
Lov s vršama dobro je poznat Dragarima. U vrši se može pronaći sve od repate ribe do hobotnice i sipe. Kroz povijest su se koristile vrše od pruća, dok se danas koriste vrše od žičane mreže.
Posebno mjesto u dragarskom ribarenju zauzima i parangal. Parangal se izrađivao pažljivo i s puno strpljenja: na dužu glavnu strunu vezali su se kraći konopi, prame, na koje su ribari učvršćivali udice. Obično se udica vezala na dužinu od „dvije i po paše“ – (dvije i pol dužine raširenih ruku). Na početak i kraj parangala umetao bi se piz kamen ili olovo kako bi parangal potonuo na dno ali i kavical za pronalazak parangala. Postavljanje parangala bio je pravi ritual, ribari bi ga pažljivo slagali u sanduke ili koševe da se ne zapetlja, a zatim ga spuštali u more na odabranom mjestu. Najčešći ulov bio je ugor ili orada ovisno o poziciji na koju se bacao parangal i vrsti ješke- mamca.
Parangal nije bio samo ribarski alat, nego i test vještine i strpljenja. Ribari su morali znati gdje ga postaviti, u koje doba i na kojoj dubini. Ta znanja prenosila su se s koljena na koljeno, a i danas se u Dragama može vidjeti kako ribari pripremaju i bacaju parangal, sada doduše s malo modernijom opremom.
Ribarenje je bilo i ostalo više od posla, ono je način života. Stoljećima su učili čitati znakove mora, pratiti vjetar, osluškivati tišinu noći. Lovili su ribu, lignje, hobotnice, ugore, ali su ujedno gradili i zajedništvo, jer na moru se uvijek išlo u paru ili u društvu.
Danas, iako su alati suvremeniji, a brodovi opremljeniji, duh ribarenja nije nestao. Dragari su i dalje vrsni ribari, čuvari tradicije i ljubitelji mora. Priča o njima priča je o upornosti, umijeću i ljubavi prema životu uz more.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
