Priče o Dragama – jela naših starih i kulturna baština

Poslušajte ovaj članak – dostupan i u audio verziji za lakše informiranje.

Dragari su stoljećima čuvali svoje običaje, a kuhinja je uvijek bila srce doma i odraz životnog stila ovog kraja. Tradicionalna jela nisu bila samo hrana, ona su pričala priče o obiteljima, vremenu i načinu života koji se prenosio s generacije na generaciju. U Dragama se i danas pripremaju mnoga od tih jela, čuvajući duh predaka i povezanost s prirodom.

Jedan od simboličnih elemenata tradicije je siknica – mala posudica od site i drvenih letvica. U njoj su se čistile grahovice koje bi se onda preko noći namakale (bob, čičvarda ili fažol) kako bi bile spremne za kuhanje sljedećeg dana. Takav pristup pripremi govori o mudrosti i snalažljivosti prijašnjih generacija.

Dragarska kuhinja bila je također poznata po sušenju ribe. Hobotnica, ugora, landrovine- golub, morski pas, morska mačka – riba se pažljivo pripremala i sušila, čuvajući okus mora i omogućujući dugotrajnu uporabu bez suvremenih hladnjaka. Ova praksa nije bila samo praktična, već i kulturni znak identiteta Dragara, koji su se prilagođavali obzirom na okolnosti u kojima su živjeli.

Sušenje ribe, klasičan je način i jedan od najstarijih načina prerade ribe. Često se primjenjivao u otočnim i ruralnim zajednicama u staro doba kako bi se sačuvala na duži vremenski period. Tradicionalno su se koristile prirodne metode sušenja na suncu ili vjetru dok danas postoje uređaji koji u kontroliranim uvjetima ubrzavaju proces sušenja. Danas ćemo rijetko gdje pronaći da se riba suši na prirodni i tradicionalni način. Nekada se riba rasplatila s gornje strane po hrbatu i onda bi se na nju stavljalo malo soli. Uz pomoć daščica u obliku križa riba se rastezala kako bi se lakše osušila. Riba bi se potom stavljala pod piz sat vremena kako bi iz nje izašla tekućina. A onda bi se riba stavljala na vjetar, ako je bila prava bura, riba bi se osušila za par dana. Na ovaj način duže se čuvala riba što je bilo osobno važno u razdobljima kada svježi ulov ribe nije bio moguć.

Običaji povezani s hranom i prirodom

Neizostavna svakodnevnica Dragara bila je i obrađivanje zemlje. Svaka obitelj sijala je žitarice i stočnu hranu za svoje blago ali i grah i kukuruz od kojih se pravila domaća pula (palenta). Danas se u Dragama rijetko tko bavi povrtlarstvom iako je upravo obrađivanje zemlje kroz povijest oblikovalo identitet mjesta. Danas se kroz priče stari prisjećaju kako je izgledao odlazak u vinograde i polje s magarcima. Kažu kako je magarac znao put do polja te bi se zaustavio kad bi došao do vinograda ili maslinika.

Svaka obitelj imala je i stabla maraški, od kojih se pravio sok. Sok se radio u kombinaciji sa šećerom u staklenim teglama na suncu. Nakon što bi se procijedio sok, miješao bi se sa vodom, dok su se maraške iz soka jele kao deser u hladnim zimskim danima. 

Očuvanje tradicije u Dragama nadilazi kuhinju. Čuvanje hrane, voća i povrća, način pripreme jela i narodni običaji – sve je to dio kulturne baštine koja svjedoči o životu na ovim prostorima. Posebno mjesto zauzimaju smokve, koje su više od voća. U nekim slučajevima kada bi se zasadila smokva, ona bi se dijelila na četiri djela ( na 4 obitelji). Stari ljudi kažu da je smokva „drvo vikovito“ – simbol dugovječnosti, snalažljivosti i otpornosti, baš kao i ljudi koji su stoljećima čuvali tradiciju Draga.

Dragari su oduvijek koristili ono što im priroda daje pametno i umjereno, prilagođavali su se vremenu i godišnjim dobima. Tako su sačuvali svoje običaje i pokazali kako se može živjeti u miru s prirodom, a opet ostaviti nešto dobro budućim generacijama.

Posebnost u Dragarskom kraju je i cijenjena dragarska janjetina. U povijesti je svaka obitelj imala malo stado ovaca. Ovce bi se šišale u najvećoj vrućini. Ovcama bi se vezale sve četiri noge i onda bi se šišali. Nakon toga vunu bi stavili u lušijar (posudu) u vruću vodu da se ispere prljavština, a nakon toga bi se prala u moru i sušila. Vuna bi se po potrebi koristila , prela na kudulji a od nje bi se radila odjeća i prekrivači. Dragari su svoje blago vodili na ispašu na brig ( prostor između sela i Vranskog jezera). Ispaša na krškom terenu bez jakih aromatičnih trava bila je idealna za dobiti vrhunsko meso, po kojem su Drage bile poznate. U današnje modernije doba, rijetko koja obitelj u Dragama ima ovce, ali ta tradicija duboko je ukorijenjena u pričama.

Osim janjetine, Drage su poznate i po Dragarskom pršutu, vrhunskoj panceti, šokola i pečenicama. 

Dragarski pršut posebna je delicija koja se radi po tradicionalnoj recepturi. Nakon soljenja pršut se pere u moru, a nakon toga ide na dim. Proces dozrijevanja ovisi o veličini pršuta, pa pravi Dragarski pršut može zrijati od minimalno godine do 3 i po godine. 

Ove priče, običaji i jela nisu samo sjećanja na prošlost – oni su živa veza s našim precima. Svaki recept, svaka priprema i svaka pažljivo spremljena namirnica podsjećaju nas na važnost očuvanja kulturne baštine i prenošenja znanja mlađim generacijama.