Ljepota s mirisom prošlosti i nekih drugih vremena

Povod ovom osvrtu, promišljanju, poticaju, inspiraciji… bi razgovor, intervju s dragim prijateljem, ugodnim i nevjerojatnim sugovornikom, Nikicom Simićem s kojim danas obavih razgovor kod Zadarske Sfinge za Zadar TV, i vrati me u one dane, dotaknu se i starina, starih zanata i običaja, vrati me malo i u moj kraj, dotaknuh i kraj njegov, Benkovačko zaleđe, kroz stare zanate, običaje, starine.

Zadarska županija, a posebno njeno zaleđe, osim svoje bogate povijesti, kulture, tradicije i gastronomije, obiluje i jedinstvenim i vrijednim primjercima rada vještih zanatlija. Vrijednost takvih zanata, koji danas nažalost sve više padaju u zaborav, nije samo u izradi predmeta za svakodnevnu upotrebu. Važnije je što su se sva vrijedna znanja, prikupljana generacijama, prenosila s koljena na koljeno, obogaćivala i dorađivala i rasla među potomcima, stvarajući tako i obiteljsku i lokalnu tradiciju. Ne znam što me više veseli od posjeta Benkovačkom sajmu, svojevrsnome „dalmatinskome buvljaku“ – one odrednice po narodski „od igle do lokomotive“. Ima tu: od srpa, sjekira, kosira, vila, mačete, grablji… i čega sve ne što vrijedne ruke kovača otkovati mogu. Pusta sela pustiti počnu kad ih napuste seoske zanatlije. Nekad su kovači i zube vadili. Danas nema tko konja potkovati. Kosu otkivati. Nasaditi sjekiru. Zagasili se kovački mjehovi. Ugasile vatre. Za traktorista se otima k’o za ultrazvuk. Spiskovi…

Kao dijete pamtim kod dida u Posavini, kad su se uredali kosci u zoru i udri po rosnoj travi, odmori, uzmi belegiju pripremi kosu, pa ošini do marende. Miriše na sve strane pokošena trava. Ljepota s mirisom prošlosti i nekih drugih vremena. A tek kad bi se postavljao stijeg, u plast uplaščivala trava. Stariji su nas tjerali s trave. Može zmija biti. Često bi kosci naišli na zmijsko leglo. Mene su posebno veselili fazani. Taman kad ga stigneš i pomisliš sad je tvoj i ničiji drugi on prhne. I tako u nedogled.

Dolazilo se u zajam. Jedni se drugima zajmili, danas kod jednoga, sutra kod drugoga. Rad kroz druženje ide brže. Prije jela molitva, blagoslov. Miris kruha, kuruze, kiselog mlijeka k’o sapun bijele pancete, češnjaka, crvenog luka, kuhanih jaja, suhi šljiva, pite krompiruše, za mene pite kraljice, burek je burek, ali što je pita od krompira. I bježi zoro. Do večernjih sati, do ZdravoMarijo. Onda se kupio alat. Pa kroz priču na noge. A tek priče. Zgode i nezgode. O osebujnim seoskim likovima. O susretima s šumskim životinjama. O susretu s medvjedom pričao dida, i kako se pravio da je mrtav. Kola škripe dorati hrzaju idu putem sami, putem koji dobro znaju. Mi djeca na kolima naćulili uši. Ta druženja bila su kombinacija rada, smijeha, pjesme. Okupljalo se mlado i staro, a najčešće bi se okupljali na  prelima. Cure su se veselile ovome jer bi na to druženje  obukle svoju  najljepšu košulju. Ali su se također veselile i dotjerivale zbog susreta s momcima koji bi svaki put „slučajno“ navratili. Saznalo se tako tko se kome dopada, razmjenjivali nježni pogledi. Onda se sastajali u uđeri (mala kućica uz kuću, za ašikovanje). Jedan bi momak čekao drugoga. Onda drugi trećega…

Mala moja a i moga rođe / ti otvori koji prije dođe…

Neka se cura znala obećati na više momaka, pa bi po nju došlo više prosaca. I ona bi često s jednim od njih pobjegla. Pa otimanje nevjeste. Pa kad bi koja djevojka pobjegla, ne pitajući oca dolazili bi mirđije. Upoznavale se familije. Izmjenjivali pokloni. Blagoslov. Pobjegla djevojka došla bi ocu s trbuhom do zuba. I nije bilo druge već dati blagoslov. Bez očinskoga blagoslova nije bilo crkvenog vjenčanja. Živjelo se u grijehu. Nije se moglo krstiti dijete. Često bi znao ujak (fratar) s oltara i na propovijedi takve uzimati u usta. Pronositi kroz propovijedi, navlačiti sramotu na familiju. Pa kad ne bi bilo druge sam poduzeti odlučne korake, miriti mladoženjine i mladenkine. Dogovarat miraz (dotu).

Živjelo se tako od vremena davnih, naši stari, dok težačke ne bi kosti ostavili u toj hrvatskoj zemlji, snivajući ravna polja Posavine.