Diego Carlomagno, svestrani umjetnik koji stoji iza imena Analog Tears, stvara glazbu koja se nalazi negdje na granici tame i intimnosti. Rođen u La Plati u Argentini, danas sa stalnom adresom u Seattleu, Carlomagno svojim radom spaja dream-pop, shoegaze, i filmski pop, gradeći atmosferičan, gitarama vođen zvuk koji je istodobno prepoznatljiv i izrazito osoban.

Njegove pjesme ispunjene su intimnim vokalima, sanjivim dionicama na sintesajzeru i emocionalnom napetošću. No ispod te zvukovno kompleksne površine krije se nešto možda još važnije, poput suptilne fascinacije proturječjima koja često prate ljudske odnose. Želja da nam netko bude blizu, ali i strah da ga zaista pustimo k sebi; potreba da se držimo nečega i onda kada znamo da je to već izgubljeno, pronalaženjem ljepote čak i boli.

Analog Tears ne želi stvarati glazbu koja samo dobro zvuči. Riskantnije je stvoriti osjećaj, mjesto, uspomenu kojoj se slušatelj može ponovno vratiti. To je glazba za kasne sate, duge vožnje i one trenutke kada misli jednostavno ne žele utihnuti.

U razgovoru s Diegom otkrivamo kako je nastao Analog Tears, koliko na njegov glazbeni identitet utječu argentinski korijeni, koji su ga izvođači i čiji zvuk oblikovali te kako izgleda njegov kreativni i produkcijski proces. Razgovaramo i o emocionalnoj pozadini njegova opusa, nadolazećem albumu i želji da njegova glazba jednoga dana postane dio osobnih priča ljudi koji su voljni osluhnuti.

Engleski izvornik našeg razgovora pročitajte u nastavku.

Od La Plate do Seattlea: kako je nastao Analog Tears

Nastupate pod imenom Analog Tears, koje zvuči emotivno, gotovo filmski. Kako je nastalo i što Vam ono predstavlja?

Ime Analog Tears odabrao sam kao način da predstavim ljudski zvuk u digitalnom svijetu. Riječ „analogno“ za mene sugerira nešto toplo, fizičko i pomalo nesavršeno. Upravo tako želim da se moja glazba osjeti.

„Tears“ dolazi iz melankolije ponovnog proživljavanja priča i trenutaka koji ostaju u nama. Pjesma vas može vratiti nekome u misli i na nekoliko minuta ponovno vas uvući u dio te priče. To ne mora nužno biti tuga. Ponekad u prisjećanju nečega lijepog, čak i kada je to nešto već nestalo, postoji određena nježnost.

Živite u Seattleu, gradu s bogatom glazbenom tradicijom. Koliko je lokalna scena utjecala na Vaš zvuk i način na koji doživljavate glazbu? Utječu li na ono što stvarate i Vaši argentinski i talijanski korijeni?

Podrijetlom sam iz La Plate u Argentini, a danas živim u Seattleu. Moj glazbeni identitet proizlazi iz više različitih mjesta. Ne bih rekao da je Analog Tears izravni potomak zvuka Seattlea, ali atmosfera ovog grada definitivno pojačava ono što radim i vrlo dobro se uklapa u moju glazbu. Ovdje postoji određena introspektivnost, oblačnost i ljepota u tami koja mi je bliska.

Moji argentinski korijeni najviše se osjećaju kroz ljubav prema argentinskoj glazbi 80-ih i 90-ih, osobito prema Luisu Albertu Spinetti i Gustavu Ceratiju. Privlači me način na koji spajaju melodiju, teksture gitare i sugestivne tekstove.

I talijanski korijeni dio su mog identiteta, iako mi je puno teže pokazati na neki konkretan glazbeni element i reći: „Evo, ovo je taj talijanski dio.“ Sve to na kraju prolazi kroz istu osobu – mene.

U vremenu kada produkcija postaje sve digitalnija, odražava li naziv Analog Tears Vaš odnos prema analognom zvuku ili je riječ o nečemu drugom?

Ne u smislu da sam protiv digitalnih alata. Bavim se tehnologijom jednako kao i glazbom, pa bi mi bilo prilično čudno zauzeti takav stav. Zanima me što nam različiti alati omogućuju.

Ono što mi je važno jest da u konačnom rezultatu ostane ljudska prisutnost. Volim teksturu, toplinu i karakter gitare ili ljudskog glasa. „Analogno“ za mene više opisuje takav senzibilitet nego neko pravilo prema kojem sve mora biti snimljeno. Možete analognom opremom napraviti nešto emocionalno hladno, kao što na računalu možete stvoriti nešto što duboko dira.

Glazba koja prati ritam noći: estetika Analog Tearsa

Kako biste svoju glazbu opisali nekome tko je nikada prije nije čuo?

Opisao bih je kao noćni, filmski pop, negdje između dream-popa, shoegazea i post-punka. Tu su slojevite gitare, nešto sintesajzera i osjećaj intimnosti koji se skriva ispod cijele te atmosfere.

To je glazba za kasnonoćnu vožnju, kada ste sami, ali u glavi i dalje vodite razgovor s nekim.

Koliko osobnih iskustava i emocija unosite u pjesme, a koliko prostora ostavljate slušatelju da ih protumači na svoj način?

Velik dio emocije proizlazi iz mojih osobnih iskustava, ali više me zanima uhvatiti osjećaj nekog iskustva nego precizno ispričati što se dogodilo.

Možete nekome jako nedostajati, a istodobno se bojati pustiti ga blizu. Možete željeti ljubav i ponašati se na načine koji vas zapravo štite od nje. Takve me kontradikcije zanimaju.

Tekstove uglavnom držim kratkima i ostavljam prostor instrumentima da također nešto kažu. Želim stvoriti imaginarni krajolik kroz koji možete putovati, u kojem se zvukovi kreću oko vas i postupno vas uvlače sve dublje.

Riječi daju određene natuknice, ali velik dio onoga što pokušavam izraziti nalazi se u samoj glazbi. Ako netko neku pjesmu poveže s potpuno drukčijim iskustvom, to mi je jednako vrijedno. Ne želim svojim objašnjenjem zatvoriti ta vrata.

Je li se Vaš odnos prema glazbi promijenio otkako ste objavili prve singlove?

Mislim da mi je sve jasnije kakav osjećaj želim da Analog Tears izazove. Različiti utjecaji i dalje su prisutni, ali više ne osjećam potrebu da svaka pjesma pokaže baš sve od njih.

Sve me više zanima intimnost – ono što se događa kada vas atmosfera pjesme privuče, a ispod nje postoji nešto emocionalno izravno.

Ponekad jednostavna rečenica može imati veću težinu od još jednog sloja produkcije. Učim prepoznati trenutak kada pjesma već govori sve što treba reći.

Od osjećaja do glazbe: kako nastaje prepoznatljiv zvuk

Kada počinjete raditi na novoj pjesmi, što obično dolazi prvo – melodija, tekst, ritam ili određeni osjećaj koji želite prenijeti?

Obično osjećaj, ali često ga otkrijem kroz gitaru. Nekoliko akorda ili određeni zvuk mogu sugerirati melodiju, a onda neka fraza počne tom osjećaju davati smjer.

Primjerice, kod pjesme „Stay With Me“ – koja bi, nadam se, uskoro trebala biti objavljena – sve je počelo gitarskim riffom iz uvoda. Zatim su mi se u glavi pojavile riječi „stay with me“ i odatle je sve jednostavno počelo teći.

Pjesma je postala priča o želji za bliskošću, ali i strahu od onoga čega bi vas ta bliskost mogla stajati. Kada sam shvatio tu napetost, znao sam prema čemu želim usmjeriti pjesmu. Nisam još morao imati cijelu priču.

Kako izgleda Vaš kreativni proces kada zapnete? Postoje li neki rituali ili metode koje Vam pomažu vratiti se inspiraciji?

Ponekad jednostavno moram prestati pjesmu doživljavati kao problem koji trebam riješiti. Kao producentu lako mi je nastaviti nešto mijenjati i podešavati, iako zapravo nije problem u produkciji, nego u tome što sam izgubio povezanost s izvornim osjećajem.

Povratak gitari ponekad pomogne. Maknem sve slojeve i provjerim znače li mi još uvijek nešto samo nekoliko akorada i melodija.

A ponekad mi je naprosto potreban odmak. Slušanje glazbe ili vožnja daju ideji prostor da se razvija bez potrebe za time da je neprestano analiziram. Pokušavam ostaviti dovoljno prostora za sviranje bez potrebe da se svaka ideja odmah pretvori u završenu pjesmu.

Što Vam je važnije – tehnički besprijekorna produkcija ili emocija koju pjesma prenosi?

Emocija. Ali produkcija mi je važna jer tu emociju može učiniti još snažnijom. Boja tona gitare, prostor oko vokala ili način na koji bubnjevi ulaze u priču mogu potpuno promijeniti način na koji doživljavate određenu rečenicu.

Opasnost vreba u tome da nešto toliko ispolirate da ponestane karaktera. Tehnički savršena izvedba ne znači automatski da je i uvjerljiva. Želim da vas produkcija približi pjesmi, a ne da vas natjera da joj se divite s određene distance.

Umjetnici koji su inspirirali njegov zvuk: utjecaji i nadahnuća

Koji su umjetnici ili bendovi najviše utjecali na Vaš umjetnički razvoj, čak i ako se njihov utjecaj na prvi pogled ne čuje u Vašoj glazbi?

Cocteau Twins, My Bloody Valentine i Chapterhouse povezani su s mojom ljubavlju prema imerzivnim teksturama gitare. Depeche Mode donosi tamu, senzualnost, elektroniku i snažno pisanje pjesama. Tu su zatim napetost i suzdržanost Interpola i Editorsa. Gustavo Cerati također mi je velika referenca. Privlači me način na koji je mogao biti melodičan i emocionalno pristupačan, a istodobno eksperimentirati sa zvukom i jezikom. Jonathan Bree još je jedna referenca kada je riječ o toj filmskoj, pomalo neobičnoj i nelagodnoj atmosferi. Ti se utjecaji ne isprepliću nužno svi u svakoj pjesmi, ali pomažu objasniti različite smjerove koji me privlače.

Kad biste mogli surađivati s bilo kojim umjetnikom, bez obzira na žanr ili razdoblje, koga biste odabrali i zašto?

Danas bih odabrao Davea Gahana iz Depeche Modea. Njegov glas ima tu kombinaciju tame, senzualnosti i ranjivosti koja mi je jako bliska. Volio bih producirati pjesmu i pjevati s njim, izgraditi atmosferu oko njegova glasa i istražiti gdje bi se naši glasovi mogli susresti. To bi mi bilo nešto zaista posebno.

Pjesme koje ostaju: što nas očekuje

Postoji li pjesma iz Vašeg opusa koja Vam je posebno važna? Što je čini toliko značajnom?

„Stay With Me“ mi je trenutačno vjerojatno najbliža, iako još nije objavljena. U njoj se nalazi ono približavanje i udaljavanje o kojem sam govorio, između želje da vam netko bude blizu i straha da se do kraja prepustite.

Tražite od nekoga da ostane, dok se dio vas još uvijek pokušava zaštititi.

Od pjesama koje sam već objavio odabrao bih „Bleed Love Again“, suradnju s Viennom Vox. Govori o želji da ponovno osjećate duboko, čak i kada znate da vas to čini ranjivima. Stalno se vraćam toj ideji. Postoji nešto lijepo u tome da si ponovno dopustite da vam je stalo, iako znate da biste zbog toga mogli biti povrijeđeni.

Ironično, „Bleed Love Again“ ujedno je i najmanje popularna pjesma u mom katalogu. To mi je zanimljivo jer pokazuje da ono što meni neka pjesma znači ne mora biti isto ono što u njoj pronađu slušatelji – i to mi je sasvim u redu. To ne mijenja ono što ta pjesma znači meni.

Kako danas gledate na odnos glazbe i društvenih mreža? Osjećate li pritisak da budete stalno prisutni online ili radije dopuštate da glazba govori sama za sebe?

Društvene mreže pomogle su mi da se povežem s ljudima koji možda nikada ne bi otkrili Analog Tears. Kratki video s gitarom može pokrenuti razgovor s nekim na drugom kraju svijeta, a to mi puno znači.

Istodobno postoji određena napetost između stvaranja glazbe i stalnog predstavljanja samoga sebe. Za jedno i drugo potrebne su različite vrste energije. Volim dijeliti vizualnu atmosferu projekta, fragmente pjesama i trenutke sviranja. Ali želim da sve to ostane povezano s glazbom. Važno mi je doprijeti do ljudi, ali jednako mi je važno imati dovoljno prostora za stvaranje nečega što uopće vrijedi podijeliti.

Novosti na horizontu

Što nam možete otkriti o nadolazećim projektima i što publika može očekivati od Vas u bliskoj budućnosti?

Radim na albumu i nadam se da ću uskoro objaviti „Stay With Me“.

Želim da ovaj album bude savršen suputnik na putovanju. Nešto što pustite tijekom duge vožnje i dopustite da postane dio krajolika koji prolazi kroz prozor. Ali želim i da vas odvede nekamo kada mirujete, sjedite zatvorenih očiju i samo slušate. Zamišljam pjesme kao mjesta kroz koja možete lutati, u kojima gitare, glasovi i različite teksture stvaraju krajolike koji postoje samo u vašoj glavi. Ovisno o trenutku, volio bih da ti zvučni krajolici pomognu smiriti se ili pojačaju ono što već osjećate. Ponekad nam glazba treba kako bi utišala misli. Drugi put želite nešto osjetiti još intenzivnije i ostati uz taj osjećaj malo dulje.

Želim ostaviti prostora za oboje.

Više od svega, volio bih da album postane dio vlastitih priča ljudi – nešto čemu se vraćaju zato što ih nekamo stvarno i odvede.

Diego Carlomagno (Analog Tears): “I want to create an imaginary landscape you can travel through”

Diego Carlomagno, the artist behind Analog Tears, makes music that lives somewhere between darkness and intimacy. Originally from La Plata, Argentina, and now based in Seattle, he blends dream-pop, shoegaze and cinematic pop into something atmospheric, guitar-driven, and distinctly his own.

His songs are full of textured guitars, hazy synths, intimate vocals, and emotional tension, but beneath the atmosphere, there’s a real fascination with contradiction: wanting someone close while being afraid to let them in, holding onto something even when you know it’s gone, and finding beauty in the things that hurt.

Analog Tears isn’t interested in making music that simply sounds good. It’s about creating a feeling, a place, a memory you can step back into. The result is music made for late nights, long drives, and those moments when your mind refuses to stay quiet.

In this conversation, we talk with Diego Carlomagno about the origins of Analog Tears, his Argentine roots, the artists and sounds that have shaped him, his approach to songwriting and production, and the emotional space behind his music. We also look ahead to what’s coming next and why he wants his songs to eventually become part of stories that belong those willing to listen.

From La Plata to Seattle: The Making of Analog Tears

You perform under the name Analog Tears, which has an emotional, almost cinematic feel to it. How did it come about, and what does it symbolize for you?

I chose Analog Tears to represent human sound in a digital world. “Analog” suggests something warm, physical, and a little imperfect. That’s how I want the music to feel. “Tears” comes from the melancholy of reliving stories and moments that stay with you. A song can bring someone back into your head, and for a few minutes you’re living part of that story again. It isn’t always sadness. Sometimes there’s tenderness in remembering something beautiful, even if it’s gone.

You live in Seattle, a city with a rich musical heritage. How has the local scene shaped your sound and the way you think about music? Do your Argentine and Italian roots also influence the music you create?

I’m originally from La Plata, Argentina, and based in Seattle. My musical identity comes from more than one place. I wouldn’t describe Analog Tears as directly descended from the Seattle sound, although the atmosphere here amplifies it and feels very compatible with the music I make. It’s introspective, overcast, sometimes quite beautiful in its darkness.

My Argentine roots come through especially in my love of Argentine music from the ’80s and ’90s, particularly Luis Alberto Spinetta and Gustavo Cerati. I connect with the way they bring together melody, guitar textures, and evocative lyrics. My Italian roots are part of my identity too, although I’d find it harder to point to a specific musical element and say, “That’s the Italian part.” It all comes through the same person.

At a time when music production is becoming increasingly digital, does the name Analog Tears reflect your relationship with analog sound, or does it represent something entirely different?

Not in the sense of being against digital tools. I work in technology as well as music, so that would be a strange position for me to take. I’m interested in what tools make possible.

What matters is retaining a human presence in the result. I love texture, warmth, and the character of a guitar or a voice. “Analog” expresses that sensibility more than a rule about how everything has to be recorded. You can make something emotionally distant with analog equipment, and something deeply moving on a computer.

Soundtracking the night: Defining the Analog Tears aesthetic

If you were introducing your music to someone who has never heard it before, how would you describe it in a few sentences?

I describe it as nocturnal, cinematic pop, somewhere between dream-pop, shoegaze, and post-punk. There are textured guitars, some synths, and a sense of intimacy beneath the atmosphere. Music for a late-night drive, when you’re alone but still having a conversation with someone in your head.

How much of your personal experiences and emotions do you weave into your songs, and how much do you prefer to leave open for listeners to interpret in their own way?

A lot of the emotion is personal, but I’m more interested in capturing what an experience feels like than documenting exactly what happened. You can miss someone and still be afraid to let them close. You can want love and behave in ways that protect you from it. Those contradictions interest me.

I tend to keep the lyrics short and leave room for the instruments to say something too. I want to create an imaginary landscape you can travel through, with sounds moving around you and pulling you further in. The words give you hints, but a lot of what I’m trying to express is in the music itself. If someone connects a song to a completely different experience, that’s just as valid. I don’t want my explanation to close that door.

Has your perspective on music changed since you released your first songs? If so, in what ways?

I think I’m becoming clearer about what I want Analog Tears to feel like. The different influences are still there, but I don’t feel that every song needs to show all of them.

I’m increasingly interested in intimacy, in what happens when the atmosphere draws you in and there’s something emotionally direct underneath it. Sometimes a simple phrase carries more weight than another layer of production. I’m learning to recognize when a song already says what it needs to say.

From feeling to the song: Inside the creative process

When you’re writing a new song, what usually comes first, the melody, the lyrics, the rhythm, or a particular feeling you want to convey?

A feeling, usually, but I often discover it through the guitar. A few chords or a particular sound can suggest a melody, and then a phrase starts to give that feeling a direction.

For example, with “Stay With Me” (hopefully dropping soon!), I started with the guitar riff that plays in the intro. Then the words “stay with me” popped into my head, and everything started flowing from there. The song became about wanting closeness while being afraid of what it might cost you. Once I understood that tension, I had something to write toward. I didn’t need the whole story yet.

What does your creative process look like when you hit a creative block? Do you have any rituals or methods that help you reconnect with inspiration?

Sometimes I need to stop treating the song as a problem I’m supposed to solve. As a producer, it’s easy to keep adjusting things when what’s missing is a connection to the original feeling.

Going back to the guitar can help. I take away the layers and see whether a few chords and a melody still mean something to me. Other times, I need distance. Listening to music or taking a drive gives an idea room to develop without constantly examining it. I try to leave room for playing without requiring everything to become a finished song.

What matters more to you, technically flawless production or the emotion a song conveys?

Emotion. But I care about production because it can make that emotion more powerful. A guitar tone, the space around a vocal, or the way the drums enter can change how a line feels.

The danger is polishing something until the personality disappears. A technically perfect performance isn’t automatically a convincing one. I want the production to bring you closer to the song, not make you admire it from a distance.

The artists behind the sound: influences and inspiration

Which artists or bands have had the greatest influence on your artistic development, even if their impact isn’t immediately obvious in your music?

Cocteau Twins, My Bloody Valentine, and Chapterhouse connect with my love of immersive guitar textures. Depeche Mode brings darkness, sensuality, electronics, and strong songwriting. Then there’s the tension and restraint of Interpol and Editors.

Gustavo Cerati is also a major reference for me. I’m drawn to the way he could be melodic and emotionally accessible while still being adventurous with sound and language. Jonathan Bree is another reference for that cinematic, slightly uncanny atmosphere. Those influences don’t all appear in every song, but they help explain the different directions I’m drawn to.

If you could collaborate with any artist, regardless of genre or era, who would you choose, and why?

Dave Gahan from Depeche Mode would be my choice today. His voice has this combination of darkness, sensuality, and vulnerability that really resonates with me. I’d love to produce a song and sing alongside him, to build an atmosphere around his voice and explore where our voices could meet. That would be something very special for me.

Songs that stay with you: Meaning, connection and what’s next

Is there one song in your catalog that holds a particularly special place for you? If so, what makes it so meaningful?

“Stay With Me” probably feels closest to me right now, although it hasn’t been released yet. It captures that push and pull between wanting someone close and being afraid to let yourself go. You’re asking someone to stay while part of you is still trying to protect yourself.

Of the songs I’ve released, I’d choose “Bleed Love Again,” my collaboration with Vienna Vox. It’s about wanting to feel deeply, even when you know it makes you vulnerable. I keep coming back to that idea. There’s something beautiful about allowing yourself to care again, knowing you could get hurt.

Ironically, “Bleed Love Again” is also the least popular song in my catalog. I find that interesting because it means so much to me personally. It reminds me that what I feel about a song won’t necessarily be what listeners feel, and I’m okay with that. It doesn’t change what the song means to me.

Social media has helped me connect with people who might never have discovered Analog Tears otherwise. A short guitar video can start a conversation with someone on the other side of the world, and that’s meaningful.

There’s also a tension between making music and constantly presenting yourself. They use different kinds of energy. I like sharing the visual atmosphere around the project, fragments of songs, and moments of playing. But I want that activity to stay connected to the music. Reaching people matters, and so does having enough space to make something worth sharing.

What can you tell us about your upcoming projects, and what can audiences expect from Analog Tears in the near future?

I’m working on an album, and I’m hoping to release “Stay With Me” soon.

I want the album to be the perfect travel companion. Something you put on during a long drive and let become part of the landscape outside your window. But I also want it to take you somewhere when you’re sitting still, listening with your eyes closed. I’m imagining the songs as places you can wander through, with guitars, voices, and textures creating landscapes that only exist in your head.

Depending on the moment, I’d like those soundscapes to help you calm down or amplify whatever you’re feeling. Sometimes you need music to quiet your mind. Other times, you want to feel something more intensely and stay with it a little longer. I want to leave room for both. More than anything, I’d love for the album to become part of people’s own stories, something they return to because it takes them somewhere.