Gradonačelnik

Ovdje kod ovoga izbora sve je bilo na trikove i laži… Finte i fore… Obećanja… Potkupljivanja… Slikanje mobitelom izbornih listića… Izborni trikovi, izborni inžinjering. Uhljebi. Zarobljeni namještenici. Rukopodizaći. Izaberu nam gradonačelnika, gle fin. Mnogo fin čovjek. Čuj fin!? A on grdan – fini. Mnogo fini do Boga. Fin. Ne treba gradonačelnik da bude fin. Kome je fin neka ga za zeta uzme. Fin treba da bude zet. Fizički gledano i nije nešto fin. Ni za što se ne pita. U stvari pita se po ulici s onima koje sretne. To jeste, pozdravlja se. Mnogo upitan čovjek koji se za ništa ne pita. Svi znaju da se za ništa ne pita. U stvari samo se tako pita. Pita se po ulici. S poznanicima. Razvlači osmijeh od uha do uha. I ko u onoj pjesmi: „Smej se smej uvijek se smej!“ Nasmijani gradonačelnik. Grli se po trotoaru sa sugrađanima…Oni, zagrljeni se iščuđavaju. Dok oni iz sjene vuku konce. Upravljaju. Naređuju. Zna se kome se jutrom na divan ide. Tko se pita. Iza upitnog gradonačelnika, iza njegovih leđa cvjeta nepotizam, klijentelizam, korupcija, mafija, kriminal, pogodovanja, mito, kuverte, tenderi… sumrak grada.

A naš nasmijani gradonačelnik pliže oko oltara… Okrenuo se najednom Bogu… Neka… Svi smo mi djeca Božja… Jedan je svećenik nakon rata ovako pozdravljao vjernike na misi: „Dobar dan drugovi vi u prvim redovima! Faljen Isus i Marija, vjerni vjernici vi u zadnjim redovima!

Jesmo li mi limitiranoga intelekta. Zar smo tako niskog prosuđivanja da nam to prolazi. Da nas magarče. Da na čelu grada imamo marionetu. Lutku na koncima a nemamo domaćina. Nemamo onoga koji će uvesti red. Staviti sve na pravo mjesto. Učiniti ustroj. Lupiti šakom o stol. Odgovorno i savjesno nastupiti. Preuzeti odgovornost. Imati …. Prokazati tu bandu koja ništi ovaj grad. Gdje je zakon mrtvo slovo na papiru, uz izrovani grad, grad rupa i propusta, prometnog i svakog drugog kaosa sve kroz rupe u zakonu, provlači se. A naš gradonačelnik, mnogo fin. Prodaje nam finjaka. Veselnik. Po uredima cijele cjelovite familije. Da nije tako, ne bi nam natalitet bio na najnižim granama. Javna poduzeća, javna sramota. Sramote grad. Prometni čepovi, svakodnevni kaosi. A naš se gradonačelnik smiulji, smiješi smješka, smije na sav glas… njemu se … za nas…

Mnogi se propituju oko toga njegovoga smijeha. Od kuda i zašto dolazi….? Da u pozadini nije… Ne usuđuju se niti izreći na što sumnjaju. A mnogi sve više sumnjaju. A grad tone. Unutar grada se ni o čemu ne mogu dogovoriti. Gradsko Viječe je ludnica na otvorenom. Pljušte salve uvreda. Caruje bahatost. Trenira se strogoća. Ukazuje i razgolićuje se sve nepravilno i sve nepravilnosti. I na kraju pojede vuk magarca.

Pobuna se osjeća u zraku… Nezadovoljstvo se može nožem sjeći…

Sve se ovo događalo u Novom Pazaru u Srbiji. I prouzročilo pobunu nesagledivih razmjera. Kad narodu dogori do nokata. Kad sve u snazi ode „vani“ ne mogavši se nositi sa svim navedenim, kad potraži spas na nekoj drugoj obali, pod sunce tuđeg neba… u uređenoj zemlji saviti ognjište. Odlaze cijele obitelji da se više nikada ne vrate. Tamo gdje sve nije i „Po babi i po stričevima“. I kome se žaliti. Začudio sam se kad sam saznao koja je najstarija zapisana narodna poslovica. Nećete vjerovati to je ona dobro poznata: „Vrana vrani oči ne vadi.“

Pišući o događanjima u Novom Pazaru, pomislih… A ne želim niti pomisliti… što ste Vi pomislili čitajući ovaj članak? Nemojte mi samo reći kako ste pomislili od prve kako se radi o Novom Pazaru?

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.