Egzistencijalizam je humanizam: Sartreova filozofija slobode

Uvod: Optimizam u srcu tjeskobe

Kada pomislimo na egzistencijalizam, prve asocijacije često su obojene tamnim tonovima: tjeskoba, apsurd, mučnina, osjećaj napuštenosti u besmislenom svemiru. To je slika filozofije koja se hrva s najtežim pitanjima ljudskog postojanja. Pa ipak, Jean-Paul Sartre, jedan od najistaknutijih predstavnika ovog pravca, u svom glasovitom predavanju i eseju iz 1945. godine, iznosi naizgled paradoksalnu tvrdnju: “Egzistencijalizam je humanizam”. Kako je moguće da filozofija koja nas suočava s ništavilom ujedno bude i proslava čovječnosti? Upravo u tom spoju leži revolucionarna snaga Sartreove misli. On ne nudi lažnu utjehu niti se oslanja na tradicionalne vrijednosti. Umjesto toga, on tvrdi da upravo u potpunom odsustvu unaprijed zadanog smisla leži najveća moguća ljudska sloboda i dostojanstvo. Njegov humanizam nije utemeljen na nekoj fiksnoj “ljudskoj prirodi”, već na beskrajnoj sposobnosti čovjeka da sam sebe stvara kroz vlastite izbore. Ovaj članak istražit će dubinu i provokativnost te ideje, koja je odjeknula u poslijeratnoj Europi i ostaje relevantna do danas.

Povijesni kontekst: Glas nade u ruševinama Europe

Da bismo u potpunosti shvatili zašto je Sartre osjetio potrebu braniti egzistencijalizam kao humanizam, moramo se vratiti u Pariz 1945. godine. Grad je tek bio oslobođen nacističke okupacije. Ruševine nisu bile samo fizičke; bile su i moralne, duhovne i intelektualne. Drugi svjetski rat i užasi Holokausta do temelja su potresli vjeru u napredak, razum i tradicionalne vrijednosne sustave – religiju, nacionalizam, buržoaski moral – koji su se pokazali nemoćnima spriječiti katastrofu ili su joj, u nekim slučajevima, aktivno pridonijeli. U toj atmosferi moralnog vakuuma, ljudi su tragali za novim temeljima na kojima bi mogli izgraditi smisao i etiku. U tom ključnom trenutku, Sartre, već poznat kao pisac, dramatičar i aktivni član Pokreta otpora, stupa na scenu kao vodeći javni intelektualac. Njegov egzistencijalizam bio je pod paljbom s dvije strane. Kršćanski mislioci optuživali su ga za promicanje očaja, nihilizma i subjektivističkog kaosa, tvrdeći da bez Boga nema ni morala. S druge strane, marksisti su ga kritizirali kao buržoasku, introspektivnu filozofiju koja zanemaruje materijalne i društvene uvjete, te promiče pasivnost umjesto revolucionarne akcije. Predavanje “Egzistencijalizam je humanizam” bio je Sartreov odgovor na te kritike. To je bio njegov manifest, pokušaj da pokaže kako njegova filozofija nije doktrina beznađa, već stroga, optimistična i angažirana misao koja čovjeku vraća potpunu odgovornost za vlastitu sudbinu i sudbinu cijelog čovječanstva.

Srž koncepta: Egzistencija prethodi esenciji

Središnja teza Sartreovog humanizma počiva na jednoj od najpoznatijih rečenica u filozofiji 20. stoljeća: “Egzistencija prethodi esenciji”. Da bismo razumjeli njen značaj, moramo prvo shvatiti što ona preokreće.

Tradicionalna misao: Esencija prije egzistencije

Kroz većinu povijesti zapadne filozofije i teologije, vladalo je suprotno uvjerenje. Esencija (bit, suština, nacrt) uvijek je dolazila prije egzistencije (postojanja). Uzmimo, na primjer, nož za papir. Prije nego što je nož stvoren (prije nego što je počeo postojati), majstor je u svojoj glavi imao jasan koncept ili ideju o njemu (njegovu esenciju) – znao je čemu će služiti i kako će ga napraviti. Njegova svrha i priroda definirane su prije samog postojanja. Slično tome, u teističkom svjetonazoru, Bog stvara čovjeka prema božanskom nacrtu. Postoji unaprijed definirana “ljudska priroda” ili esencija koju je Bog zamislio, a svaki pojedinac je tek ostvarenje te ideje. Naša svrha nam je dana, a ne stvorena.

Sartreov ateistički preokret

Sartre polazi od ateističke pozicije: Bog ne postoji. Ako nema božanskog stvoritelja, onda nema ni unaprijed zadanog koncepta čovječanstva. Ne postoji ljudska priroda koja bi definirala tko smo i što bismo trebali biti. Čovjek se, za razliku od noža za papir, prvo pojavljuje u svijetu, on jednostavno postoji. Tek nakon toga, kroz svoje izbore, djela i projekte, on definira samoga sebe. On stvara vlastitu esenciju. “Čovjek nije ništa drugo doli ono što od sebe učini”, piše Sartre. To je prvo načelo egzistencijalizma. Nismo rođeni kao kukavice ili heroji; mi biramo postati jedno ili drugo svojim djelima. Naša sudbina nije zapisana u zvijezdama, niti u genima, niti u božanskom planu. Ona je u našim rukama.

Osuđeni na slobodu i tjeskobu

Ova spoznaja ima dramatične posljedice. Ako nema unaprijed zadanih vrijednosti ili smjernica, onda smo apsolutno slobodni. Ta sloboda nije lagodan dar; ona je teret. Sartre kaže da smo “osuđeni na slobodu”. Osuđeni, jer se nismo sami stvorili, bačeni smo u svijet bez vlastitog pristanka. A slobodni, jer jednom bačeni, odgovorni smo za sve što činimo. Ne možemo se opravdavati strastima, okolnostima ili “ljudskom prirodom”. Svaki naš čin je izbor. Ta spoznaja rađa tjeskobu (angoisse) – duboki osjećaj potpune odgovornosti, ne samo za sebe, već i za cijelo čovječanstvo. Jer, kada biramo, mi ne biramo samo za sebe. Mi svojim izborom afirmiramo jednu sliku čovjeka, tvrdimo da je upravo takav čovjek onakav kakav bi trebao biti. Izabirući brak, tvrdim da je monogamija vrijednost. Izabirući borbu, tvrdim da je otpor vrijednost. U svakom svom pojedinačnom činu, ja sam zakonodavac za cijelo čovječanstvo. To je golema odgovornost koja leži u srcu Sartreovog humanizma.

Primjeri koji osvjetljavaju ideju

Apstraktne filozofske ideje često postaju najjasnije kroz konkretne primjere. Sartre je bio majstor korištenja životnih situacija kako bi ilustrirao svoje koncepte.

Dilema studenta

Jedan od njegovih najpoznatijih primjera je priča o mladom studentu za vrijeme njemačke okupacije Francuske. Mladić je rastrgan između dvije podjednako snažne moralne obveze. S jedne strane, želi ostati u Francuskoj kako bi se brinuo za svoju majku, koja živi sama i kojoj je on jedina utjeha nakon što joj je drugi sin poginuo, a muž je postao kolaboracionist. S druge strane, osjeća snažan poriv da pobjegne u Englesku i pridruži se Slobodnim francuskim snagama kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. Što bi trebao učiniti? Sartre ističe da mu nijedan postojeći etički sustav ne može dati konačan odgovor. Kršćanski moral kaže “ljubi bližnjega svoga”, ali tko je ovdje bližnji – majka ili suborci? Kantov kategorički imperativ je previše apstraktan – kako univerzalizirati bilo koju od ovih maksima? Mladić je sam. Nema ispravnog ili pogrešnog odgovora zapisanog na nebu. On mora izabrati. Sartreov zaključak je radikalan: vrijednost njegovog izbora neće doći iz nekog vanjskog opravdanja, već iz samog čina predanog izbora. Koju god odluku donese, ona će biti ispravna upravo zato što ju je on slobodno izabrao i preuzeo odgovornost za nju. On mora “izmisliti” svoj zakon. Njegovi osjećaji ga ne mogu voditi, jer “vrijednost osjećaja izgrađuje se djelima koja činimo”. Tek kad se odluči ostati, njegov osjećaj prema majci dobiva stvarnu težinu.

Čovjek nasuprot rezaču papira

Sartre se neprestano vraća na usporedbu čovjeka i proizvedenog predmeta, poput rezača papira. Rezač papira je stvoren s jasnom svrhom (esencijom) koja prethodi njegovom fizičkom postojanju. Njegova “dobrota” ili “vrijednost” mjeri se time koliko dobro ispunjava tu unaprijed zadanu funkciju. Čovjek je, nasuprot tome, biće čije postojanje dolazi prvo. On se rađa bez svrhe. On je projekt koji se živi subjektivno. Ne postoji idealna slika “čovjeka” prema kojoj bismo se trebali mjeriti. Mi smo ti koji stvaramo tu sliku, iz trenutka u trenutak, svakim svojim izborom. Ovaj primjer služi da naglasi radikalnu razliku između svijeta stvari (en-soi, “po-sebi”) i svijeta ljudske svijesti (pour-soi, “za-sebe”). Čovjek je jedino biće koje nije ono što jest, i jest ono što nije – uvijek je u procesu nadilaženja samoga sebe prema budućnosti koju sam bira.

Kritike i kontroverze: Je li Sartreov humanizam održiv?

Sartreova provokativna teza odmah je izazvala žestoke reakcije i do danas ostaje predmet rasprave. Kritike su dolazile iz različitih filozofskih i ideoloških tabora, a svaka je gađala u neku od neuralgičnih točaka njegove misli.

Heideggerovo odbacivanje

Možda najznačajnija filozofska kritika došla je od Martina Heideggera, mislioca čiji je rad “Bitak i vrijeme” presudno utjecao na Sartrea. U svom “Pismu o humanizmu”, Heidegger se distancirao od Sartreove interpretacije. On je tvrdio da je Sartre, stavljajući čovjeka i njegovu slobodu u središte svega, zapravo ostao zarobljenik tradicionalne metafizike koju je pokušavao prevladati. Za Heideggera, problem nije bio u tome da čovjek definira svoju esenciju, već u zaboravu samog pitanja Bitka. Sartreov “humanizam” je, prema Heideggeru, samo preokrenuti teizam: umjesto Boga kao temelja svih vrijednosti, Sartre postavlja Čovjeka. Time se promašuje fundamentalnije pitanje o odnosu čovjeka i Bitka. Heidegger je smatrao da svaki “humanizam” koji čovjeka postavlja kao gospodara svega vodi u stranputicu.

Marksistička i kršćanska opozicija

Kao što je spomenuto, marksisti su kritizirali Sartreov naglasak na individualnoj svijesti i apstraktnoj slobodi. Tvrdili su da takav pristup zanemaruje konkretne povijesne, ekonomske i društvene sile koje oblikuju i ograničavaju ljudske živote. Kakvu “radikalnu slobodu” ima radnik u tvornici ili siromah na ulici? Za marksiste, Sartreova filozofija bila je odraz tjeskobe buržoaskog intelektualca, odvojenog od stvarne klasne borbe. S druge strane, kršćanski mislioci, poput Gabriela Marcela, smatrali su da Sartreov ateizam nužno vodi u očaj. Oduzimajući čovjeku transcendentni oslonac i božansku milost, Sartre ga ostavlja samog i napuštenog u besmislenom svemiru. Takav “humanizam” je, po njima, hladan i beznadan, jer slavi slobodu koja nema nikakav konačni cilj ni smisao izvan sebe same.

Unutarnja napetost koncepta

Neki su kritičari ukazali na moguću unutarnju kontradikciju u Sartreovoj argumentaciji. Ako zaista ne postoje nikakve apriorne, univerzalne vrijednosti, na temelju čega Sartre onda tvrdi da smo, birajući za sebe, odgovorni za cijelo čovječanstvo? Sama ideja te univerzalne odgovornosti čini se da pretpostavlja neku inherentnu vrijednost čovječanstva, nešto što bismo trebali poštovati. Ako je sve stvar radikalnog izbora, zašto bi moj izbor trebao imati ikakvu težinu za druge? Ova napetost između apsolutnog subjektivizma i poziva na univerzalnu odgovornost ostaje jedno od najproblematičnijih, ali i najproduktivnijih mjesta Sartreove etike.

Zaključak: Ostavština slobode kao projekta

“Egzistencijalizam je humanizam” ostaje jedan od najutjecajnijih i najpristupačnijih filozofskih tekstova 20. stoljeća. Unatoč brojnim i često utemeljenim kritikama, njegova snaga ne leži u savršenoj logičkoj koherentnosti, već u strastvenom i beskompromisnom pozivu na preuzimanje odgovornosti za vlastito postojanje. Sartreova poruka, izrečena u trenutku povijesnog sloma, bila je poruka radikalnog optimizma. To nije optimizam koji se temelji na vjeri u napredak ili božansku providnost, već optimizam utemeljen na neograničenom potencijalu ljudske slobode. On redefinira humanizam. To više nije slavljenje neke fiksne, uzvišene “ljudske prirode”. Umjesto toga, to je priznavanje da je čovječanstvo neprestani projekt, nešto što se mora graditi i iznova stvarati kroz svaki pojedinačni, slobodni čin. Sartre nas uči da smo mi autori vlastite priče, a time i suautori priče o čovječanstvu. Ne možemo pobjeći od te odgovornosti. U svijetu koji se i danas suočava s moralnim krizama i potragom za smislom, Sartreov egzistencijalistički humanizam odjekuje kao snažan podsjetnik: naša bit nije nešto što otkrivamo, već nešto što hrabro stvaramo. Čovjekova budućnost je u čovjeku samom, a njegovo dostojanstvo leži upravo u toj teškoj, ali veličanstvenoj slobodi.