Biće i vrijeme: Heideggerova potraga za smislom postojanja

Uvod: Zaboravljeno pitanje o Biću

Što znači *biti*? Postoji li fundamentalnije pitanje od ovoga? Sva naša znanost, umjetnost, religija i svakodnevni život počivaju na neizrečenoj pretpostavci da stvari jednostavno *jesu*. Stolica jest. Nebo jest. Mi jesmo. No, što točno mislimo pod tim „jest“? Njemački filozof Martin Heidegger je u svom monumentalnom, iako nedovršenom, djelu „Biće i vrijeme“ (Sein und Zeit) iz 1927. godine ustvrdio da je upravo ovo pitanje – pitanje o smislu Bića (s velikim B, njem. *Sein*) – zaboravljeno u čitavoj zapadnoj filozofskoj tradiciji, još od starih Grka. Filozofi su se, tvrdio je, usredotočili na proučavanje pojedinačnih bića (s malim b, njem. *Seiendes*) – stvari, životinja, ljudi, bogova – a pritom su zanemarili ono što im svima omogućuje da uopće budu: samo Biće. „Biće i vrijeme“ nije stoga knjiga o još jednom biću, već hrabar i revolucionaran pokušaj da se ponovno otvori temeljno pitanje filozofije i da se pronađe put do razumijevanja samog tkiva postojanja. Heidegger nas ne vodi kroz apstraktne metafizičke sustave, već nas vraća na jedino mjesto s kojeg to pitanje možemo postaviti: na naše vlastito, konkretno, svakodnevno postojanje.

Povijesni Kontekst: Filozof iz Crne Šume

Martin Heidegger (1889. – 1976.) jedna je od najutjecajnijih i najkontroverznijih figura filozofije 20. stoljeća. Potekao iz skromne obitelji iz njemačke regije Crna šuma (Schwarzwald), čiji će ruralni pejzaž ostaviti dubok trag na njegovoj misli, Heidegger je svoj intelektualni put započeo pod mentorstvom Edmunda Husserla, osnivača fenomenologije. Fenomenologija, s motom „povratka samim stvarima“, nastojala je opisati strukture svijesti i iskustva onako kako se one neposredno pojavljuju, bez unaprijed stvorenih teorija. Heidegger je preuzeo ovu metodu, ali ju je radikalno preusmjerio. Umjesto da analizira svijest, on je želio analizirati postojanje samo. „Biće i vrijeme“ objavljeno je u Weimarskoj Republici, u razdoblju duboke kulturne, političke i duhovne krize nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Tradicionalne vrijednosti bile su poljuljane, a osjećaj tjeskobe i izgubljenosti prožimao je europsku misao. U tom ozračju, Heideggerov poziv na suočavanje s temeljnim pitanjima egzistencije – tko smo, što znači biti bačen u svijet, kako se odnosimo prema vlastitoj smrtnosti – odjeknuo je nevjerojatnom snagom. Djelo je zamišljeno kao prvi dio većeg projekta, no drugi dio nikada nije objavljen, ostavljajući „Biće i vrijeme“ kao zagonetni, ali nezaobilazni torzo moderne misli.

Temeljni Koncepti: Dekodiranje Heideggerovog Svijeta

Za ulazak u svijet „Bića i vremena“ potrebno je usvojiti Heideggerov specifičan rječnik. On namjerno izbjegava tradicionalne filozofske termine jer smatra da su opterećeni stoljećima zaborava pitanja o Biću. Stoga kuje nove riječi ili starima daje novo značenje kako bi nas prisilio da mislimo na svjež način.

Dasein (Tubitak): Biće koje pita o Biću

Heidegger ne koristi riječ „čovjek“, „subjekt“ ili „svijest“. Umjesto toga, on uvodi pojam *Dasein*. Doslovno prevedeno, *Da-sein* znači „biti-tu“ ili „tubitak“. Dasein nismo mi kao biološka bića, već specifičan način postojanja koji je svojstven nama. Ono što Dasein razlikuje od svih drugih bića (kamena, biljke, životinje) jest to da je Daseinu stalo do vlastitog Bića. Kamen jednostavno jest, on ne mari za svoje postojanje. Dasein, s druge strane, uvijek se nekako odnosi prema svom postojanju; ono mu je pitanje, problem, zadatak. Naša suština nije unaprijed zadana; naša je suština u našoj egzistenciji, u mogućnostima koje biramo. Mi smo, kaže Heidegger, bića koja su uvijek „ispred sebe“, projektirajući se u budućnost.

Bivstvovanje-u-svijetu (In-der-Welt-sein)

Odbacujući stoljetnu filozofsku podjelu na subjekt (um) koji stoji nasuprot objektu (svijetu), Heidegger tvrdi da je naša temeljna karakteristika *bivstvovanje-u-svijetu*. Mi nismo izolirani umovi koji naknadno pokušavaju spoznati vanjski svijet. Mi smo uvijek *već* u svijetu, uronjeni u njega, angažirani. Svijet za Heideggera nije zbroj svih stvari koje postoje, već smislena cjelina odnosa i konteksta. Naš primarni način bivanja u svijetu nije teorijsko promatranje, već praktično snalaženje i korištenje stvari.

Briga (Sorge) kao temeljna struktura Daseina

Heidegger tvrdi da je jedinstvena struktura postojanja Daseina *Briga* (Sorge). Ovo ne treba shvatiti kao svakodnevnu zabrinutost, već kao temeljnu ontološku strukturu. Briga ima tri isprepletena momenta: faktičnost (bačenost), egzistencijalnost (projekt) i propadanje (svakodnevica). *Faktičnost* znači da smo uvijek bačeni (*Geworfenheit*) u određenu situaciju koju nismo birali – rođeni smo u određenom vremenu, kulturi, obitelji. *Egzistencijalnost* se odnosi na našu sposobnost da se projektiramo u buduće mogućnosti, da razumijemo sebe kroz ono što možemo biti. *Propadanje* (*Verfallenheit*) označava našu tendenciju da budemo apsorbirani u svakodnevni, neautentični svijet.

Autentičnost i Neautentičnost: Das Man (Se)

U našem svakodnevnom životu, kaže Heidegger, najčešće bivstvujemo neautentično. To znači da smo uronjeni u svijet anonimnog „Se“ (*das Man*). Radimo ono „što se radi“, mislimo ono „što se misli“, govorimo ono „što se govori“. U svijetu „Se“, nitko nije odgovoran, svi su zamjenjivi. To je ugodan, ali neautentičan način postojanja jer u njemu bježimo od vlastite jedinstvenosti i slobode. *Autentičnost*, s druge strane, ne znači biti ekscentričan, već preuzeti odgovornost za vlastitu bačenost i svjesno izabrati svoje mogućnosti u svjetlu vlastite konačnosti – smrti. To je trenutak u kojem Dasein postaje svoj.

Vremenitost (Zeitlichkeit) kao horizont Bića

Konačno, Heidegger dolazi do središnje teze knjige: smisao Bića Daseina jest *vremenitost*. Vrijeme o kojem on govori nije objektivno, fizikalno vrijeme koje mjerimo satom. Riječ je o egzistencijalnom vremenu koje je strukturirano kao jedinstvo prošlosti (onoga što smo već bili – naša bačenost), sadašnjosti (bavljenja stvarima u svijetu – propadanje) i budućnosti (našeg projektiranja u mogućnosti). Za Heideggera, budućnost ima primat jer mi uvijek živimo usmjereni prema onome što dolazi, prema svojim mogućnostima. Vrhunska mogućnost, ona koja dokida sve druge, jest smrt. Tek suočavanjem sa smrću kao vlastitom, neizbježnom mogućnošću, Dasein može živjeti autentično i cjelovito.

Praktični Primjeri: Heidegger u Svakodnevnom Životu

Heideggerova filozofija, iako apstraktna, duboko je ukorijenjena u svakodnevnom iskustvu. Dva primjera to posebno dobro ilustriraju.

Primjer čekića

Kako bismo razumjeli razliku između našeg primarnog, praktičnog bivanja u svijetu i sekundarnog, teorijskog, Heidegger koristi primjer čekića. Kada stolar vješto koristi čekić, on ne razmišlja o njemu kao o objektu s određenim svojstvima (težina, materijal, oblik). Čekić je za njega neprimjetan, on je produžetak njegove ruke, dio aktivnosti zabijanja čavla. Heidegger to naziva *priručnost* (*Zuhandenheit*). Tek kada se čekić slomi ili kada glava otpadne, on prestaje biti dio neometane aktivnosti i postaje puki objekt promatranja. Sada ga stolar gleda, analizira, pita se što s njim nije u redu. Čekić je postao *predručnost* (*Vorhandenheit*). Ovaj primjer pokazuje da je naš temeljni odnos sa svijetom praktična, brižna upućenost, a ne teorijska kontemplacija.

Primjer tjeskobe (Angst)

Ključni put od neautentičnosti do autentičnosti vodi kroz iskustvo *tjeskobe* (*Angst*). Heidegger oštro razlikuje tjeskobu od straha. Strah uvijek ima konkretan objekt: bojimo se psa, ispita, javnog nastupa. Tjeskoba, međutim, nema objekt. To je osjećaj duboke nelagode i stranosti pred svijetom kao cjelinom. U tjeskobi, poznati svijet svakodnevice gubi svoje značenje, a tlo pod nogama nestaje. Upravo u tom trenutku raspada svakodnevnih značenja, kada brbljanje „Se“ utihne, Dasein se suočava sa svojom golom egzistencijom: sa svojom slobodom, ništavilom i činjenicom da je odgovoran za vlastito Biće. Tjeskoba je, stoga, poziv savjesti koji nas budi iz drijemeža neautentičnosti.

Kritike i Kontroverze: Sjene nad Heideggerovom Mišlju

Unatoč neospornom utjecaju, „Biće i vrijeme“ i njegov autor predmet su žestokih kritika i kontroverzi.

Jezik i nerazumljivost

Jedna od najočitijih prepreka čitanju Heideggera jest njegov jezik. Kritičari ga često optužuju za namjernu hermetičnost, mistifikaciju i stvaranje nepotrebnog žargona. Njegovi branitelji, pak, tvrde da je novi jezik bio nužan kako bi se pobjeglo od zamki tradicionalne metafizike i kako bi se izrazile nove filozofske spoznaje. Bez obzira na to, težina stila mnoge je čitatelje odvratila od pokušaja da proniknu u dubinu njegove misli.

Politička kontroverza: Povezanost s nacizmom

Najmračnija sjena koja pada na Heideggera jest njegova politička prošlost. Godine 1933. postaje rektor Sveučilišta u Freiburgu i javno pristupa Nacionalsocijalističkoj stranci. Njegov rektorski govor i kasniji postupci jasno pokazuju simpatije prema nacističkom režimu. Ovo je pokrenulo beskrajnu debatu: može li se filozofija odvojiti od sramotnog političkog angažmana filozofa? Postoje li korijeni fašizma već u samom „Biću i vremenu“? Objava njegovih „Crnih bilježnica“ nakon smrti, koje sadrže eksplicitne antisemitske zapise, dodatno je zakomplicirala ovo pitanje i trajno narušila njegov ugled.

Nedovršenost projekta

Kao što je spomenuto, „Biće i vrijeme“ je ostalo nedovršeno. Najavljeni drugi dio, koji je trebao napraviti prijelaz s analize Daseina na pitanje o smislu Bića uopće, nikada nije napisan. Mnogi smatraju da je projekt propao jer Heidegger nije uspio izvršiti taj ključni korak. Njegova kasnija filozofija, poznata kao „Obrat“ (*Kehre*), napušta mnoge koncepte iz „Bića i vremena“ i okreće se jeziku, poeziji i povijesti samog Bića, što neki vide kao priznanje neuspjeha izvornog plana.

Zaključak: Trajni Utjecaj i Ostavština ‘Bića i Vremena’

Unatoč svojoj nedovršenosti, jezičnoj težini i dubokim moralnim problemima vezanim uz autora, „Biće i vrijeme“ ostaje jedno od najvažnijih filozofskih djela 20. stoljeća. Njegov utjecaj je nemjerljiv. Heidegger je iz temelja promijenio filozofsku raspravu, pomičući fokus s epistemologije (pitanja o znanju) natrag na ontologiju (pitanja o Biću). Postavio je temelje za egzistencijalizam (posebice za Jean-Paula Sartrea, koji je svoju filozofiju gradio na kreativnom nerazumijevanju Heideggera), utjecao je na hermeneutiku (Hans-Georg Gadamer), dekonstrukciju (Jacques Derrida), ali i na teologiju, psihoterapiju, književnu kritiku i arhitekturu. Heidegger nas je podsjetio da filozofija nije akademska igra apstraktnim pojmovima, već najozbiljniji mogući zadatak: pokušaj da se artikulira što znači postojati kao konačno, vremenito biće bačeno u svijet. Čitanje „Bića i vremena“ nije lako putovanje, ali je putovanje koje nas tjera da se suočimo s pitanjima koja u užurbanoj svakodnevici prečesto guramo pod tepih: Tko sam ja? Kako da živim? I što znači, uistinu, *biti*?