Flauta: Vodič kroz povijest, vrste i tehniku sviranja

Uvod

Postoji rijetka magija u zvuku koji nastaje jednostavnim lomljenjem daha o oštri rub metala ili drveta. Flauta, jedan od najstarijih i najpoetičnijih instrumenata u povijesti čovječanstva, posjeduje zvučnu paletu koja se proteže od baršunaste, intimne dubine do blistavog, ptičjeg pjeva u najvišim registrima. Iako je danas najčešće izrađena od plemenitih kovina poput srebra, zlata ili platine, u organologiji se bespogovorno klasificira kao drveni puhački instrument. Razlog tome leži u njezinoj povijesnoj konstrukciji, ali prvenstveno u specifičnom akustičkom načinu proizvodnje tona: zračni mlaz se ne pobuđuje trskom (poput klarineta ili oboe), već cijepanjem zračne struje na rubu otvora za uduh.

Kao neizostavan stup simfonijskog orkestra, solistička diva i iznenađujuće svestran glas u jazzu i progresivnom rocku, flauta već stoljećima fascinira skladatelje i publiku svojom agilnošću, ekspresivnošću i bezvremenskom elegancijom.

Povijest i nastanak

Povijest flaute ujedno je i povijest same ljudske glazbene svijesti. Arheološki nalazi potvrđuju da su jednostavne koštane svirale starije od bilo kojeg drugog pronađenog melodijskog instrumenta. Primjerci pronađeni u špiljama poput Hohle Fels u Njemačkoj, izrađeni od kosti bjeloglavog supa, datiraju više od 35.000 godina u prošlost. Detaljan pregled povijesnog razvoja ovog instrumenta nudi i Hrvatska enciklopedija, ističući njezinu sveprisutnost u svim svjetskim civilizacijama.

Kroz europski srednji vijek i renesansu razvijala su se dva osnovna pravca:

• Uzdužna flauta (blok-flauta): držana ravno ispred izvođača, dominirala je renesansom zahvaljujući mekom i čistom zvuku.
• Poprečna flauta (flauto traverso): držana vodoravno u stranu, koja je zbog snažnijeg volumena i dinamičkih mogućnosti postupno preuzela primat.

U barokno doba, poprečna flauta bila je izrađena od drveta, konusnog provrta, s tek jednom do nekoliko metalnih klapni. No, pravi tehnološki i akustički prevrat dogodio se sredinom 19. stoljeća. Njemački flautist, skladatelj i inovator Theobald Boehm radikalno je redizajnirao instrument. Boehm je primijenio znanstvene akustičke principe: zamijenio je konusnu cijev cilindričnom, proračunao točne pozicije tonskih rupa prema fizikalnim zakonima (umjesto prema anatomiji ljudske šake) te konstruirao genijalan sustav poluga i klapni. Taj mehanizam, poznat kao Boehmov sustav, i danas je standard suvremene flaute, a detaljno ga analizira Encyclopaedia Britannica.

Sastavni dijelovi

Suvremena poprečna flauta pravo je remek-djelo precizne mehanike. Standardno se sastoji od tri glavna dijela:

1. Glava (Headjoint)

Glavni akustički generator instrumenta. Na glavi se nalazi pločica s usnikom (labium) i ovalnim otvorom za uduh na kojem izvođač formira ton. Na samom vrhu nalazi se kruna s plutom koja služi za fino ugađanje interne intonacije instrumenta. Glava je blago paraboličnog oblika, što omogućuje lakše puhanje viših alikvotnih tonova.

2. Tijelo (Body)

Središnji i najduži dio instrumenta na kojem se nalazi složen sustav osovina, opruga i klapni. Klapne mogu biti zatvorene (tzv. plato model, češći kod početnika) ili otvorene (francuski model, s rupama u sredini klapne koje zahtijevaju precizno pokrivanje jagodicama prstiju, ali pružaju bolju rezonanciju i mogućnost sviranja mikrotonova).

3. Noga (Footjoint)

Završni, najkraći dio flaute koji kontrolira najdublje tonove. Najčešće se izrađuje u dvije varijante:

1. C-noga: standardna noga čiji je najdublji ton malo c (c1).
2. H-noga (B-foot): nešto duža konstrukcija koja dodaje klapnu za ton h (malo b), ali istovremeno daje instrumentu tamniji ton i veći otpor pri sviranju.

Primjena u glazbi

Fleksibilnost flaute omogućila joj je impresivnu prisutnost u gotovo svim glazbenim stilovima posljednja tri stoljeća. U klasičnoj glazbi flauta je simbol virtuoznosti i lirizma.

U orkestru se redovito koriste dvije do tri flaute, pri čemu jedna često prelazi na sestrinske instrumente kao što su:

• Pikolo (mala flauta): zvuči oktavu više, prodoran instrument koji siječe puni orkestralni tutti.
• Alt-flauta: zvuči kvartu niže, poznata po svom dubokom, baršunastom i misterioznom tonu.
• Bas-flauta: masivna, zvuči oktavu niže od standardne flaute, često savijena u obliku slova ‘J’.

Skladatelji poput J. S. Bacha, W. A. Mozarta, a posebno francuskih impresionista poput Claudea Debussyja (antologijski Preludij za poslijepodne jednog fauna i solistički Syrinx) doveli su izražajnost flaute do vrhunca. Brojne partiture i snimke klasičnog repertoara za flautu mogu se istražiti putem knjižnice IMSLP Petrucci Music Library.

U 20. stoljeću instrument hrabro stupa u druge žanrove. U jazzu, glazbenici poput Erica Dolphyja i Herbieja Manna dokazali su da flauta može biti nevjerojatno ritmična i ekspresivna. U rock glazbi, frontmen grupe Jethro Tull, Ian Anderson, stvorio je prepoznatljiv, agresivan stil sviranja uz pjevanje u instrument, pretvorivši flautu u snažno rockersko oružje.

Zanimljivosti i anegdote

Iza nježnog zvuka flaute kriju se brojne povijesne i akustičke zanimljivosti koje često iznenađuju čak i iskusne ljubitelje glazbe:

• Mit o Mozartovoj mržnji: Često se citira Mozartovo pismo ocu u kojem piše da ne podnosi flautu jer je “dosadna i neintonirana”. Ipak, muzikolozi vjeruju da se radilo o frustraciji naručiteljem koji mu nije platio honorar, a ne o mržnji prema samom instrumentu – uostalom, Mozart je napisao neka od najljepših djela za flautu, uključujući Koncert za flautu i harfu te operu Čarobna frula.
• Rasipanje zraka: Iako izgleda lagano za sviranje, sviranje flaute zahtijeva više zraka nego sviranje tube! Čak 40 do 50 posto zračne struje koju flautist izdahne ne ulazi u instrument već odlazi u prostor oko usnika. Zbog toga sviranje zahtijeva iznimnu kontrolu dijafragme i plućni kapacitet sportaša.
• Kraljevski flautist: Pruski kralj Fridrik II. Veliki bio je strastveni flautist. Vježbao je do četiri sata dnevno, skladao koncerte i zaposlio slavnog Carla Philippa Emanuela Bacha kao svog dvorskog čembalista samo kako bi ga pratio na koncertima.
• Srebro ili zlato? Među profesionalnim sviračima vodi se vječna debata o materijalu. Dok znanstvena slijepa testiranja često pokazuju da publika ne može pouzdano razlučiti svira li netko na srebru, zlatu ili drvetu, sami izvođači tvrde da zlato pruža znatno topliji otpor i fokusiraniju zvučnu projekciju.