Ne spadam u one što se tuđim perjem kite. A svojatanje drugih istaknutih ličnosti iz drugih naroda još mi manje stoji, niti sam se ikada bavio time. Niti ću. E tragom toga, kako pišem o onima koji povezuju naša dva naroda naiđoh na interesantan podatak. Vuk Karadžić je zbog ljubavi prema svojoj supruzi odrekao se vjere, prešao na katoličku vjeru. Odrekao se srpstva i pravoslavlja, i kako ga nisu kao Austrijanca, jer nije rođen tu mogli upisati u knjige, upisali su ga kao Hrvata. Jer od prije je poznato da je isto činjeno s časnicima s ovih prostora, da bi bili časnici, morali su biti katolici, a kako nisu mogli biti Austrijanci, iz već rečenog, upisivani su kao Hrvati. Kako sam član Austrijsko – hrvatskog prijateljstva, istražih to, i naiđoh na potvrdu istoga.
Vjenčanje, obiteljski život i osobne tragedije
Vjenčanje s Anom Marijom Kraus
Vuk Stefanović Karadžić se u Beču oženio kćerkom svoje stanodavke i bogatog austrijskog trgovca, osamnaestogodišnjom Anom Marijom Kraus. 1818. u bečkoj katoličkoj crkvi Svetog Roka, a vjenčanju je kumovao Jernej Kopitar, kustos Dvorske biblioteke.
Bila je vrlo privržena Vuku. Vuk je često, mjesecima, bivao na putu, baveći se sakupljanjem narodnih pjesama i drugih narodnih umotvorina za svoje zbirke, a ona je djecu podizala sama, često bez novca da kupi ono najosnovnije za život, njegovala, plaćala liječenje djece i često ih sama sahranjivala.
Djeca i njihove sudbine
Od trinaestero djece Vuka Karadžića većina je umrla kao dojenčad ili još nedorasla za školu. Rijetko talentirani sin Sava (pisao je pjesme, misli, svirao i crtao) umro je u sedamnaestoj godini na školovanju za rudarskog časnika u Paževskom korpusu u Petrogradu (Lenjingradu).
Kćerka Ruža umrla je u osamnaestoj godini, kada se Vuk s puta raspitivao kod žene da li se udala. Poslije vijesti o Ružinoj smrti Vuk je pisao prijatelju: “Pređe dva meseca umrla mi je najstarija kći u osamnaestoj godini. Tako od dvanaestoro dece (trinaesto dete još se nije rodilo) imam još jednu kćer u dvanaestoj godini i sina u petoj. Čini mi se da će najposle moja deca ostati samo moji književni poslovi.”
Ipak ga je dvoje djece nadživjelo: Mina i Dimitrije. Rođeni i rasli kada se Vukov materijalni položaj popravio, Mina (1828), a Dimitrije (1836), mogli su živjeti ne oskudijevajući, pa i da se troši dosta na njih i na njihovo obrazovanje, s obzirom na to kako je Vuk dobio rusku mirovinu 1826. i mirovinu koju mu je 1835. dodijelio knez Miloš Obrenović.
Preseljenja, prepiske i Anin odnos prema Srbiji
Razdvojenost i život u Zemunu
Jedan Vukov biograf izračunao je da je Vuk čak 11 godina bio odvojen od porodice. Tako se o djeci uglavnom starala Ana. Koliko je Ani bilo teško i koliko nije željela živjeti sa Vukom u Srbiji, govori i sačuvana prepiska između Ane i Vuka, naročito ona iz 1830. i 1831. godine.
U to vrijeme Karadžići su se privremeno preselili u Zemun. Trebalo je da se presele u Beograd, u kome se Vuk zatekao na nekom dužem zadatku, ali Ana nikako nije željela napustiti austrijsku okupacionu zonu i stupiti na tlo mlade srpske Kneževine. Zato je Vuk stanovao u Beogradu, a Ana sa djecom u Zemunu. Vuk je, s vremena na vrijeme, nagovarao Anu da pređe rijeku. Ona se izgovarala raznim načinima:
“Po mom mišljenju, bolje je da odustanemo od našeg puta za Beograd ako je to skopčano s raznim neprilikama i poteškoćama. Novca nemam više mnogo i neću imati dovoljno do kraja septembra. No ne pitaj me gdje sam tako mnogo potrošila. Ako ne vjeruješ meni, bolje se raspitaj kod drugih ljudi kako je sve skupo u Zemunu i čovjek ne može ni da dobije šta hoće i šta želi…”
Ani i pogled na Srbiju
Evo što je mislila o Srbiji: „Gajio si uvek preveliku ljubav prema svojoj otadžbini. I ja volim tvoju otadžbinu, jer volim tebe. Ali možeš i sam uvideti da ja u tvojoj otadžbini ne mogu da živim, naročito pod današnjim okolnostima, među ljudima koji govore drugim jezikom, imaju druge navike, običaje i veru…
Moje se srce neće smiriti dok mi ne obećaš da me nećeš voditi u Tursku, čak i kad bi me tamo i knjeginjom načinio. Više volim da budem ovde, makar i među poslednjim ženama. Za sada jedino želim da krenem tebi na nekoliko meseci, radi dogovora o mnogim stvarima, ali te zaklinjem našom ljubavlju i vernošću, da mi u vreme mog porođaja dozvoliš da se vratim…“
Poslije ovoga, Vuk je odustao od nagovaranja, pa se prepiska vratila ustaljenim tokovima, sa novcem kao glavnom temom.
Povijesne rasprave o identitetu Vuka Karadžića
Pitanje “Vuk Karadžić – Hrvat?”
Vuk Karadžić – Hrvat? Karadžićeve predodžbe o prostiranju srpskog etničkog područja sukobile su se s predodžbama hrvatskih mislilaca. I ne samo njima. (Prepisao Tursko Bosanski rijecnik iz 1631. god?) Govori se o toliko preuzimanja iz hrvatskog leksika, ali to prepuštam jezikoslovcima, tragom one meni najdraže dalmatinske: „Daj dite materi.”
Prošle godine je 160. od njegove smrti. Dana 7. veljače 1864. godine u Beču, na adresi Marokkanergasse 3, umro je srpski jezikoslovac Vuk Stefanović Karadžić. U trenutku smrti bio je u 77. godini života. Vuk Stefanović Karadžić rođen je još 1787. godine na području današnje Srbije koje se tada nalazilo u sastavu Osmanskog Carstva.
Vuk Stefanović Karadžić u Beču je bio i pokopan, nakon što je ondje na današnji dan umro. Dapače, Karadžić je pokopan na bečkom groblju sv. Marksa. Odlukom gradskih vlasti Beča trg u Rasumofskigase ulici u Trećem bečkom okrugu, ponese ime Vuka Stefanovića Karadžića
Godine 1897. Karadžićevi su posmrtni ostatci preneseni u Beograd. Sahranjeni su u porti Saborne crkve. Iako su ga u Srbiji zvali „ćopavi antihrist”
Kada sam s par komentara, prije ovoga teksta izašao na portalima koji prate lik i djelo Vuka Stefanovića Karadžića, uslijedila je lavina napada na mene. Pa i prijedlozi da mi se zabrani ulazak u Srbiju. Oglasila se i Srpska akademija nauka i umetnosti, potvrdivši da je se zbog žene odrekao vjere i pravoslavlja, ali ne žele potvrditi to „Hrvat”. Za njih je on „Srbin katoličke veroispovesti.”
