Ribareva žena – majka umjetnice i pjesnikinja mora

Poslušajte ovaj članak – dostupan i u audio verziji za lakše informiranje.

Majčina tiha snaga i neizgovorena bol

Otišla sam leći pored mame, a ona je pitala jesam li dobro.
Kad sam rekla 'da', nije mi vjerovala.
Rekla je: 'Kad netko leži pored svoje majke, to je zato što ga duša boli.
- Anne Hathaway

Majke imaju ovaj rijedak dar – one osjećaju bol o kojoj nikada ne govorimo, vide dalje od naših riječi, i ponuditi će nam tihu utjehu kada je život pretežak. Njihova ljubav ne postavlja pitanja. Jednostavno zacjeljuje.

Ribareva žena – simbol otočke žrtve i ljubavi

U ambijentu slikanom kamenom, ispred škrtog polja, kameni kala, koje svjedoče o nekim teškim prošlim vremenima i žuljavim rukama, natiskale su se kamene kuće, na koje za odmoriti se leglo nebo, čitav plavi nebeski svod.

Pod noge im razbijen morski val, dovalja se. Polako i tiho, šunjajući se šumoreći, zmijugavši žalom. Poput pognutih starica, kuće kamene, gube bitku pod teretom godina samoće. Jednako njima i ribareva žena. Poluprazne kuće pričaju pomalo tužnu otočku priču, jednako njima i ribareva žena, gdje mnogi nepovratno odlaze, kao i njena mladost, njen talent i dar. Godine, mladost, ljepotu, dar, darovala je njemu, domu, djeci, darovala se, zavjetovala ljubavlju, u dobru i zlu, dok ih smrt ne rastavi.
Ne govorim joj i ne pišem ime, ona je veća od sve i jednoga imena, niti u samo jedno ime ne može stati sva njena dobrota, sva njena ljubav, sav njeni dar i predanost. Nikada se nije žalila. Ništa za sebe tražila. Kradom bi slovima otvarala dušu, kroz stihove oslobodila srce, svu svoju tugu i bol, žal, i neuzvraćenu silinu ljubavi koju je nesebično davala.

Sudbina, usud, reći će netko, usud otočke žene. Mnogi koji odlaze, odlaze da se vrate, a ona je tu da ih ispraća i dočika. Svu dicu kad pođu u škule, u druge daleke gradove, vraćaju se škoju, kao dijete staroj materi, a mater su i škoj i mater. Od matere osjetiti žele onaj topli dodir, ono milovanje po obrazu, ono ispraćanje s funjestre dok kroz caklene oči, krijući suze progovara : „Čuvaj se sinko moj, i opet mi se brzo vrati doma!“

Anamarija Ćurković – kćer umjetnica i svjedok majčine darovitosti

Majka kao nebrušeni dragulj

Tako i ribareva žena, majka naše umjetnice, izuzetne slikarice, Anamarije Ćurković, riječima namjesto kista, s toliko duše i srca oslika svoju majku:

• Kad mali čovjek stvara velika djela, često nema tu publike koja bi mu aplaudirala i podržala ga u njegovom stvaranju. Ali priroda darovitih i genijalnih ljudi jeste da oni i dalje stvaraju bez pozornice, bez maski, bez pretvaranja da su nešto što nisu. Mjerilo ljudske gluposti jest superiornost nad svima ostalima u apsolutno svemu što radimo. Ono ja kao početak i kraj rečenice sa maskom narcisoidnosti koja unakazi nečije lice do te mjere da pojedinci postanu neprepoznatljivi.
• Vratimo se sada malom čovjeku koji stvara u tišini nesvjestan svoje darovitosti, nesvjestan ljepote svoje vlastite duše, bez publike, bez aplauza, samo on i Bog. Takva je bila moja majka, stvarala je i pisala u samoći, kad joj je bilo najteže, kad je samo taj papir pred njom bio njezin najbolji prijatelj. Pronašla sam ispisane korice knjiga, blokove za račune u hotelu u kojem je nekada radila, stare bilježnice, dnevnike…
  Pronašla sam opet nju u svim tim pjesmama, esejima i intimnim propovijedima duše. Bila je kao nebrušeni dragulj kojeg nikada nije obasjalo sunce pa da konačno svi vide njegov predivni sjaj. Kao tisuće žena koje žrtvuju svoje živote za svoje obitelji i ona je ostala taj nebrušeni skriveni dragulj cijeli svoj život. Ostale su njezine pjesme kao svjedočanstvo vremena u kojem je djelovala i stvarala. Ona je i više nego živa u njima. Hvala ti majko!

Pjesme bez naslova – glas otočke duše

PISMA BEZ NASLOVA

Puno riči, puno lipote,
Puno krasote, o Bože.
Sve je napisano, sve je zapisano,
O svemu je sve rečeno.
O čemu ću pripovidat, o komu govorit?
Puno lipih i pametnih riči su mnogi
ispripovidali i napisali davno,
O moru, o buri, Braču.
Maslina je deboto cila
Iscrtana i ispisana.
Da mi je bit ka Nazor,
Pa napisat što niko nikad ni napisa!
Da mi čarobne riči dušu osnaže,
pa da napišem najlipše na ovon svitu.
Sve je napisano,
Sve je deboto rečeno.
Dušu mi umori jad kad san jadni mali obični čovik.
Ali znan da u srcu jubav nosin,
Snažnu, tvrdu ka bilu bračku stinu.
Kako to opisat, i kojon riči to kazat?
To što osjećam je nesalomljivo,
čisto,lipo, neprodano, milostivo, zlatno.
To je jubav prema tebi Sirotice moja,
Zemljo moja,
Hrvatska Majko moja!

Pjesma majci i domovini

Anamarija Ćurković:

Majko, kako vrijeme prolazi pronalazim samo darove koje si zauvijek ostavila. Bila si oduvijek pjesnikinja, pjesnikinja mora, škoja, otoka Brača i svoje domovine koju si neizmjerno voljela. Kad je počeo rat u Hrvatskoj napisala si ovu pjesmu i ovo tvoje dite je nikada nije zaboravilo.
Neka ti je laka Hrvatska gruda u kojoj počivaš!

Ptica si malena
Slomljenih krila
Dušu ti potresa jad
I peku te
I bole rane
O ptico mala!
Digni glavu,
Pogledaj sunce,
Pogledaj more
Pogledaj pjeskoviti žal!
Ne daj se ptico mala,
Proći će oluja,
Nestat će jad.
Zacijelit će tvoja slomljena krila,
Vinut ćeš se
U visine,
Gdje si nekad sretna bila!

Anamarija Ćurković: „Godinama si donosila svijeće na grobove na kojima na današnji dan svijeća nije bilo, danas je tvoj grob pun svijeća, mirno spavaj majčice…”