Tu gdje je rodi Dalmacija mati, od kamena sivog, sinjeg mora, plaveti neba i škoja, i njeni su geni, nitko joj više ne može dati od ovog što ona zapisa u njoj, Dalmacija, a ona to nesebično kroz svoje pjesme podijeli s nama, darujući nam poetska zrnca svoje duše i srca, darujući nam pjesmu. Mene se posebno dojmila, njena pjesma, pjesma koju je spjevala svome mužu.
Mom mužu
veljača 2014.
Zora te čeka.
Na poštama plavim
galeb te zove,
na kalumama mriža.
U sjaju plavog morskog dragulja
blistaju mriže.
I dok ih tvoja čvrsta Ruka diže
zlato se cidi ulovljenog Ranog sunca.
U domaku škrape
čipkasta bijela pjena
umiva tvoje ruke,
i misec je tvoja sjena.
On je tvoj brat,
vidi muku, patnju i tugu.
A ti, bez imalo sebičnosti,
sa srcem punim radosti, dajući sebe.
Pratiš šum valova,
osluškujući buru i jugo.
I sve bote.
Jači od svega.
Sa svojom vjerom u Svevišnjega
hraniš Obitelj svoju,
nesebično dijeliš trude i muku,
daješ svima blagoslov teških žuljevitih ruku.
Dignutih mriža
od Brača do Amerike
bez imalo ohole buke i cike.
Sa skromnosti koja je tvoja sestrica.
I uvijek nasmijana lica,
poklanjaš ribu,
znak naše vjere,
Otimati se iz svake nevere.
Hvaleći Božju providnost,
u jubavi za bližnjega svoga,
o mužu moj, ribaru moj,
Ti si blagoslov milostivog Boga.
Bosiljka Ćurković
