Bijele poetske tišine i Šimin svijet poezije
Bijele se poetske tišine, u te bjeline, bjeline preglasne tišine, mora, otoka, neba… u koju se oblače pjesme, došaptavaju nebo i more, ko ruke u zagrljaju za ukoričiti pjesme, pjesme u libre. „U konobi” u Šiminom libru, knjizi pjesama Šime Vukmana.
U svijetu poezije ima Šime svoje ime, prepoznatljivi svoj poetski rukopis, svjedoče tomu objavljene zbirke pjesama: „Moje misto, moje more” (1995.); „Galebovi nad lanternom” (1996.); „Darujem Ti sritne danje” (1999.); „Stihovi kamena i mora” (2002.); „Ritam života uz more” (2005.); „Trsje moga ćaće” (2009.); „Stara bačva” (2022.).
Poezija koja slika riječima
Pjesme mu ko galebi lakih krila, brode poetskim nebom Dalmacije, iz njih maramice koje plaču, ispraćaju mornare, gre vapor, težak krivih nogu niće iz brijegova, od noći bježi, žuljevite ruke ribara vesla grizu… i sve se to i još toliko toga od nevera života skrilo u pjesmu. Nitima ljubavi, vezeni stihovi, povučena kao crta voda ispod neba, na toj crti u pjesmi se naslikala barka. Pauci mreže nebo, mreže zatočile ribe, ruke ribara kom pucaju žulji dok ih povlači sebi… iste te ruke koje pišu pjesme. Šime Vukmana.
Knjiga „U konobi” – trag u beskraju
Ovom knjigom poezije, Šime bogati svijet poezije, novim, drugačijim, svojim, svijet koji živi, s kojim živi kog nosi u sebi i ovom knjigom ‘za trag u beskraju’ prepušta pjesmi.
Istina, u prvom planu je slika, on riječima slika svoje pjesme, piše kistom. Otisci su to na bjelini papra pjesmom ulovljenih galeba, ribarski mreža, zalazaka sunca, bonaca, sretnih i nesretnih ljubavi.
Moram reći, ova zbirka pjesama mi je savršeno legla ko cjelina. Pravo je zadovoljstvo u današnje doba vidjeti da netko još uvijek izdaje poeziju namijenjenu velikim malim ljudima, puku, a ne salonskim poeetskim…
Iskrenost i jednostavnost Šimine poezije
Šimina je poezija iznimno nepretenciozna i izravna, a to mislim ne kao pokudu već kao najveću moguću pohvalu, jer je očito da su ovo pjesnički zapisi pisani bez prikrivenih motiva – iskreno i instinktivno. Prirodno, pisani prirodom u njemu, izvan i oko njega. U moru današnje hipermetaforičke poezije koja je uspješno uspjela od pjesništva otjerati toliki broj čitalačke publike, naići danas na jednostavnost, iskrenost, proživljenost i komunikativnost u nečijem pjesničkom jeziku čini se poput melema na ranu, melema koji zdravi, pjesmom koja nas dotiče morem, galebom koji nam se gnijezdi u očne zdjele, pjesmom koja traži svoju klapu da je otpjeva, klapski da. Poezija je ova koja vraća poeziji, onom njenom iskonskom.
More kao metafora ljudske nutrine
More se, i u Šiminim stihovima, kao nespoznajna viša sila nošena vjetrom u sudaranju s valovima i morskim strujama pjeni, podiže i – more postaje opasno, bude ono i oku ugodno, vera ali i ne vera, od njega se živi, od njega se otima život goli, ono se dodvorava pjesmi.
Šimina duhovnost također se preoblikuje vanjskim trzajima – pa nas more u njegovim pjesmama uvlači u stanje straha, tuge i sjete, ‘živjeti se ne mora, ali ploviti se mora’, tuči more, potezati mriže, obilaziti pošte, poći na osti uz obalu, učiniti đir… a također nas isto to more i u Šiminoj pjesmi dovodi i u stanje spokoja, pa sve do radosti i usklika. Ljubavi i zaljubljivanja. Staroga kraja. Domaće riči. Pjesnički kazano „more je metafora ljudske nutrine – sve nijanse njegova raspoloženja slične su nijansama ljudske duhovnosti“. Pjesme su Šime Vukmana.
‘Vječnost vode dokaz je Božje vječnosti.’
Poezija koja nadilazi svjetove
Šime svoj otok živi u punini, i najvrijednije što mu ostavlja je njegova poezija. Knjiga pjesama Šime Vukmana knjiga je poetski naputaka o otoku i o moru, pjesnički itinered Dalmacije, knjiga s porukom: Svjetove nadilazimo poezijom, toplinom ljudske duše.
Naposljetku, gdje je početak ako nema kraja, možemo kazati kako ovom knjigom Šime Vukman, ostavlja značajan trag na horizontu suvremenog hrvatskog pjesništva, pjesništva na idiomu, pjesništva o moru, otoku, težaku…
Ova poezija, jakog samosvojnog glasa i otvorene tematizacije Dalmacije ‘povišću pritrujene’ sa svim radostima i tugama, tegotama i lakotama, srićama i tugama… nadilazi već viđene tematizacije mora i otoka, galeba, barke i mriža, težaka i polja, bodula i furešta…, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja poetskih vrhova.
Poetski put Šime Vukmana neka se razvija iz knjige u knjigu. Nadobro nam došla u ovaj blagdanski misec Šimina knjiga, jer nakon literarne prezentacije, čitanja iste, s takvom knjigom pjesama na idemo spat, već na bukaru vina, neka nam kako u pjesmi bukara kruži, kruži među nama poetska riječ Šime Vukmana: „U konobi”.
