U povodu predstavljanja romana “Brainbox, pašmanske misterije – knjiga I.”, razgovarali smo s autorom Andrejem Šimunićem, informatičkim inženjerom s više od tri desetljeća iskustva koji je, sasvim neočekivano, napisao ono što se već opisuje kao prvi hrvatski cyberpunk roman.
Knjiga, u izdanju Modernist nakladništva, spaja futurističke elemente – umjetnu inteligenciju, visoku tehnologiju, hakerske metode, korporativne strukture i digitalne identitete – s autentičnim mediteranskim ambijentom Pašmana, koji po prvi put postaje središte jedne hrvatske futurističke naracije.
U isto vrijeme, Brainbox funkcionira kao sci‑fi psihološki triler i misterija smještena u koncept Pomaknute Stvarnosti (Shifted Reality) – paralelnog društva koje se razvilo drukčije od našega.
U nastavku donosimo opširan intervju, gdje autor govori o nastanku romana, mediteranskom identitetu, odnosu tehnologije i humanosti te o planovima za nastavak serijala.
O nastanku romana i motivaciji
Što je bila početna iskra za “Brainbox”? Je li ideja došla iz IT iskustva, osobnih opažanja ili čistog književnog poriva?
Ideja Pomaknute Stvarnosti dugo vremena je plutala u glavi. Danas imamo više stvarnosti – Proširenu Stvarnost (AR), Virtualnu Stvarnost (VR) koje su digitalne tehnologije. U pisanoj formi ne možemo ih koristiti, ali možemo imati Pomaknutu Stvarnost (Shifted Reality). Cjelokupni koncept misterioznih priča zasniva se u okolini Pomaknute Stvarnosti. Priča se događa u današnje vrijeme, ali to vrijeme je bitno različito od naše stvarnosti. Stvarnost i Pomaknuta stvarnost razdvojile su se prije više desetaka godina, pa je civilizacija u Pomaknutoj Stvarnosti u današnjem trenutku malo različita od naše. Društvo funkcionira malo drugačije, neka nama raspoloživa tehnološka dostignuća ne postoje, ali neka druga su znatno bolje razvijena. Marenda je i dalje marenda, gradele su i dalje gradele i kvasina je domaća, ali nema smartphonea. Za pretvaranje te ideje u prvi rukopis poklopilo se nekoliko okolnosti – prilična količina pročitanih loših knjiga, unutar obiteljski među-generacijski izazov i samo-terapija zaliječenog pa onda u Zagrebačkom potresu ponovno probuđenog ratnog PTSP-a.
Zašto Pašman — i kako se rodila ideja da mediteranski ambijent postane središte cyberpunk romana?
Pašman je jedan od likova, personifikacija Mediterana, idealni ambijent u koji se može smjestiti bilo koja priča polaganog i opuštenog ritma, što Brainbox je.
Kako vidite odnos između svojeg profesionalnog života u IT sektoru i književnog stvaralaštva?
Profesionalne vještine dosta su pomogle u pisanju. Nakon 30+ godina rada na projektiranju/pisanju/održavanju softwarea za komplicirane poslovne procese, održavanje mentalnih mapa postane svakodnevna rutina. Kad nešto pomaknete gore/dolje/lijevo/desno na početku – u poglavlju 1 ili 2, s tom vještinom možete prilično dobro pretpostaviti kako će se to odraziti na događaje na sredini ili kraju radnje, za odnose između likova, bez potrebe za nekakvim dodatnim bilješkama.
Je li roman bio zamišljen kao trilogija od početka ili je priča rasla tijekom pisanja?
Elemenata koji su potrebni da bi se ova moja Pomaknuta Stvarnost dobro objasnila je puno. Previše da bi svi stali u jednu priču, to bi bilo prezahtjevno za čitatelja i nezgrapno. Zato je od početka zamišljeno da će se sve objasniti u seriji priča, ne strogo ograničenog broja. Tako da su trenutno završena četiri rukopisa, a prvi – Brainbox – je tu pred Vama.
B. O cyberpunk elementima i hrvatskom kontekstu
“Brainbox” se predstavlja kao prvi hrvatski cyberpunk roman. Što je za vas ključno da cyberpunk priča bude “stvarno cyberpunk”?
Tijekom nastanka rukopisa, nije bilo ciljano da će se priča uklopiti u postulate cyberpunk žanra. No na kraju, kad je sve bilo ispričano, pa onda i iz različitih aspekata sagledano, ispostavilo se da je zaista tako. Ako pogledamo neke ciljane karakteristike žanra: vi¬soka tehnologija, distopija, utjecaj korporacija, hakerski elementi i slično, sve to u Brainboxu je prisutno. Svakako ne na uobičajeni, očekivani, šablonski način. Digitalna tehnologija neizbježno je prisutna u svakodnevnim životnim situacijama naših likova, a cijeli setting priče nije distopijski, ali je utopijski. Društvene mreže – u malo različitom pojavnom obliku od nama danas poznatog – omogućile su mračan zaplet, a naši se junaci služe i djelomično hakerskim metodama kako bi razotkrili istinu. Istovremeno, karakter većine likova je beskompromisno efikasan, što u intrinsično opuštenom i polaganom životnom stilu Otoka daje punk konotacije.
Hrvatska književnost uglavnom izbjegava ovaj žanr. Koji su bili najveći izazovi u smještanju cyberpunk teme u lokalni pejzaž?
Nije to bio neki veliki izazov, lokalni Mediteranski ambijent je u Pomaknutoj Stvarnosti idealno mjesto za tako nešto, posebno u uvijek ograničenim resursima otoka.
Kako ste balansirali “visoku tehnologiju” i “pašmansku idilu”, dva vrlo kontrastna elementa?
Bez problema, u Pomaknutoj Stvarnosti te dvije stvari se prirodno nadopunjavaju. I danas su nažalost široko prisutne predrasude koje graniče sa ozbiljnim zabludama: da su otoci zapuštene i slabije razvijene sredine (ja u Pašmanu – uz običan – imam na raspolaganju postavljen Internet i putem Starlinka već nekoliko godina, bez da sam ga tražio). Ali isto tako, otočki život nije uvijek idiličan.
O likovima, psihologiji i temama
U romanu se dotičete pitanja identiteta, slobode i korporativne moći. Koja vam je od tih tema najvažnija i zašto?
Priča je definitivno snažno identitetska. Pašman predstavlja Mediteranski identitet, koji je u Pomaknutoj Stvarnosti daleko bolje izražen i važniji nego što to danas nama izgleda. Korporativne moći zapravo nema, moć je u ljudima („People can do anything!“ – Joe Strummer), a sloboda se podrazumijeva. Dodatno, identitet Otoka je vrlo jak, ali i drugačiji od očekivanog, što se ogleda i u muzičkoj podlozi – referencama na melodije i pjesme koje u pojedinim sekvencama prate razvoj priče. Kompletna playlista nalazi se u dodatku, na kraju knjige.
Koliko su likovi inspirirani stvarnim ljudima ili stvarnim događajima?
Nimalo, barem u ovoj priči, ali inspiracija dolazi iz atmosfere Otoka.
Čini se da roman istražuje i pitanje nestanka/obiteljske misterije. Što vas je inspiriralo za psihološku i emocionalnu dimenziju priče?
Misterija je u ovoj priči satkana oko nestanka dječaka koji se i u Pomaknutoj Stvarnosti dogodio u prošlosti, ali misterija je ovdje samo vozač – nešto što će čitatelja zaokupiti na putovanju kroz Pomaknutu Stvarnost. Mislim da svaka dobra priča mora imati neku misteriju u svojoj srži koju čitatelj treba razotkriti, a koja je točno bila inspiracija za ovu misteriju neka ostane sakriveno.
O tehnologiji, AI i budućnosti
Kao IT inženjer, koliko ste postojeće tehnologije “povisili”, a koliko je u romanu već realna sadašnjost?
Rukopis Brainbox nastao je prije četiri-pet godina, tek u trenutku sramežljive komercijalne pojave alata umjetne inteligencije, tako da u priči spomenuti tehnološki koncepti datiraju odavno prije toga, čak i u Pomaknutoj Stvarnosti. No sve što je opisano i tada je bilo sasvim moguće i realno.
Bojite li se da bi stvarni razvoj umjetne inteligencije mogao krenuti putem kakav opisujete u romanu?
Danas UI već može i puno više od opisanoga, ali nemam oko toga nikakve bojazni, dapače. Radi se o sasvim običnoj, očekivanoj industrijskoj revoluciji, o novim mogućnostima kojima mi – korisnici – trebamo ovladati.
O procesu pisanja
Kako izgleda vaš proces pisanja? Pišete li na otoku, u Zagrebu, ili gdje vas “pogodi val kreativnosti”?
Pišem isključivo kod kuće u Zagrebu, a vrijeme provedeno na Pašmanu je dragocjeno. Tamo slušam i promatram. Neku kreativnu bilješku ponekad zabilježim u telefonu, ali rijetko, uglavnom zapamtim pa onda naknadno zabilježim u spreadsheet sa bilješkama.
Kako ste radili na worldbuildingu — imate li nacrt, kartu, tehnološke specifikacije u pozadini priče?
Neku vrstu specifikacije – modela Pomaknute Stvarnosti, morao sam neizbježno napraviti nakon početka pisanja nastavka – drugog rukopisa. Iako mentalna mapa pomaže kod održavanja samog tijeka pojedine priče, spreadsheet – čak više njih, je postao neophodan kako bi se održala vremenska konzistencija i kako bi se izbjeglo ponavljanje nekih detalja.
Koliko je urednička suradnja s Modernist nakladništvom utjecala na završnu verziju knjige?
Nije niti najmanje, urednik i izdavač je rukopis izdao gotovo neizmijenjen.
O nastavku trilogije
Može li publika očekivati da će drugi dio biti “mračniji”, “tehnološkiji” ili emocionalno kompleksniji?
Neće biti ni mračniji, ni tehnološkiji, a posebno ne emocionalno kompleksniji. Pašman ni u stvarnosti ne bi trpio takav razvoj priče, a kamoli u Pomaknutoj Stvarnosti. Biti će vrlo interesantan jer je u drugoj priči misterija sasvim različita i zasnivana na stvarnom događaju, a morski arheolozi, ljubitelji održivosti okoliša i zaštićenih morskih vrsta će doći na svoje. Dakako, likovi su isti i sasvim pomalo, nikako ne prebrzo – evoluiraju. Kratki isječak iz početka druge priče uključen je na kraju knjige.
Kada okvirno možemo očekivati knjigu II.?
Teško mi je reći, sve zavisi od toga kako će čitatelji prihvatiti ovu prvu priču, a i od izdavača. Ali kao napomena : i prva i druga priča već imaju svoje izdanje na engleskom jeziku i dostupne su putem Amazona.
Roman “Brainbox, pašmanske misterije – knjiga I.” jedinstven je doprinos hrvatskoj književnosti: prvi domaći cyberpunk koji uspijeva spojiti AI, visoku tehnologiju i Pomaknutu Stvarnost s mediteranskom emocijom Pašmana, stvarajući literarni prostor koji je istovremeno futuristički, identitetski i duboko human.
