# Znaš li di je more bistro di su zlatni žali, znaš li di je lipo misto ča ga zovu Kali, staro misto ribarsko, staro misto hrvatsko

- Link: https://zadar.tv/znas-li-di-je-more-bistro-di-su-zlatni-zali-znas-li-di-je-lipo-misto-ca-ga-zovu-kali-staro-misto-ribarsko-staro-misto-hrvatsko/
- Published: 2025-09-18T09:57:36+02:00
- Author: Nikola Šimić Tonin

_            Znaš li di je more bistro di su zlatni žali, znaš li di je lipo misto
ča ga zovu Kali,_ staro misto ribarsko, staro misto hrvatsko. Dotaknut otokom Ugljanom,
smargdnim biserom tog škoja, dotaknut Kalima. Dotaknut zarobljen tom ljepotom. Velika
duša u malenom tijelu škoja. Duša ribara. Duša težaka. Duša od škoja i od ljudi.
Opet sam tu, laganom uzobalnom šetnjom, bilježim u bilježnicu bilješke jer želim
vam predočiti osobnu iskaznicu mjesta. Želim vam kroz toliko priča o njemu pokazati
tu dušu, dušu tog mista i ljudi u njemu. Otkriti priče, ispričati Kali.

            Osobna iskaznica mjesta:

            Kali je naselje i luka na južnom dijelu otoka Ugljana, udaljeno tri 
milje od Zadra. To je najveće mjesto na zadarskim otocima, s populacijom od 1.585
stanovnika prema popisu iz 2021. godine. Kali je poznato po poljoprivredi, ribarstvu
i prirodnim ljepotama, uključujući prekrasne plaže i netaknutu prirodu.

            U Kalima je uglavnom razvijeno ribarstvo, marikultura i turizam. Uz 
to u Kalima postoji i sloga s petnaestak dobro opremljenih brodova, a tu je još 
desetak privatnih ribarskih obrta i poduzeća, tvrtka [Kali tuna](https://zadar.tv/tuna-koristenje-cuvanje-priprema/)
s vlastitom flotom i uzgojem tuna. To Kaljane svrstava u jednu od najjačih ribarskih
flota na Hrvatskom Jadranu. Ribo-uzgajalište Cenmar je pionir svjetskog ranga u 
uzgoju brancina. a tu je još i jedna tvrtka Bisage – Nit. Kali je sa svojom postojećom
i vrlo razvijenom industrijskom infrastrukturom privuklo i strani kapital i tvrtku
Wolf – Lamjana, koji trenutačno zapošljava preko 200 radnika.

            **Poznati Kaljani:**

            Nataša Kolega, hrvatska rukometašica, višestruka hrvatska reprezentativka.
Živko Kolega, gradonačelnik Zadra. Arno Longin, hrvatski športski skakač u vodu.
Branimir Longin, hrvatski košarkaš. Korina Longin, hrvatska manekenka. Milena Rakvin
Mišlov, hrvatska pjesnikinja. Joja Ricov, hrvatski pjesnik. Grozdana Franov – Živković,
povijesničarka – glagoljaš. Korana Longin – Zanze, hrvatska košarkašica, reprezentativka.
Alfredo Ivankov, hrvatski zagonetač i logičar.

            Dan na škoju, dan u Kali

Podnevno sunce u odbljesku umirena mora. Toplije negoli je inače u ova doba godine,
kao da se otok Ugljan uljuljao u tihi, gluhi proljetni san. Na njemu proteže se 
tek ustao iz duboka sna, otočko misto, Kali. Ono čuveno dalmatinsko, nakon obida
prileći. Po koja pogrbljena težačka sjena promakne obalom. Po koja brodica zabrekče
negdje naokolo. Barke i gajete miruju u malim portima, zbijeni u pravilnom poretku.
Pogled na kopno otkriva svu raskoš Kali. Nekada malo selo s nekoliko desetaka »dimova-«,
danas razvijena rivijera obrubljena vilama i parkovima. Kali.

 Dosta je starih otočkih zdanja, gotovo napuštenih, s utegnutim krovovima, konobama
pergulima, sićušnim prozorima. Čudnim fumarima. Sa škurama što i na najmanji pomak
zacvile. Kamen pod teretom stoljeća kao da je tu sahranio bezbrojne sudbine minulih
vremena. Svaki bi kamen, povijesni znamen, zaustavio putnika namjernika i ispričao
mu svoju priču… Pa onda zahvati ruku današnjice. Malo betona, željeza, lakirana 
drva, malo komfora domaćinu i onima koji se ovdje ljeti vole odmarati, daleko od
očiju nervoznog i prenapučenog turističkog svijeta. Sve miruje. A mali obori, dvori,
vrtovi, kužine, po uskim kalama otvoreni su, kao bez gospodara. Na ovome se škoju
ništa ne zaključava. Stare žene umornih ruku, u crnini (njihovoj vječnoj crnini!)
sunčaju se pred kućama. Slikopisi su to Kali.

Mnogi žitelji još su u gradu, mladost za poslom ili »po ‘ svitu-«, a stariji nakon
ručka – na zapadnoj strani otoka. Čudno je to: za otočane ( koji su u svojoj dugoj
povijesti živjeli na moru i od mora, malo će tko danas, reći da su i ribari. A li
da ‘ im ribarenje nije samo obična dokolica, već i životna crta naslijeđa, uvjerio
sam se toliko puta za vrijeme šetnje otokom.

Nije prošlo ni sat vremena kad su se odjednom, sa svih strana tako mi se bar činilo,
stali oglašavati zvuci brodskih motora svih vrsta. Usprkos nestašici goriva. Sve
je hrlilo nekuda: na pučinu, među obližnje otoke.. Svi na ribanje. Svi za svojom
lovinom. Lovačkom srećom. Kao neka mala armada koja kreće za sigurnim plijenom. 
Vidimo ih kako izviruju medu zidinama Kali, rasuti poput kukaca na umirenoj površini
mora. Jezde prostranstvom, i prema suncu što se brzo priklanja zalazu. Galebovi,
i sami u vječnom traganju za plijenom, kao da ih s kraja okolnih grebena prate svojim
hitrim očima. Spremni su još hitrijim pokretima krila poletjeti za nečim što će 
im ribari po povratku, možda, baciti.

No, ovo nije bio dan za ribare. Šuplji dan. Lovine mršave. Ljudi su slijegali ramenima.
Neki od njih govoreći kako će platiti misu za bolju sreću, protiv uroka u lovu. 
Sutra će i opet i idućih dana, nanovo poći. Jer, možda to i nije samo lov na ribu.
Možda ovaj žilavi otočki svijet, uporan, prkosan koliko se to samo, na moru može
biti, svakoga dana žudi za onim zajedničkim bićem, u prošlosti tako jako izloženim
ćudima mora.

A ja krećem dalje u svoj lov na priče, priče o Kalima, Kaljkama i Kaljanima.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih
medija Agencije za medije.