# Vitar puše, nama puni džepove

- Link: https://zadar.tv/vitar-puse-nama-puni-dzepove/
- Published: 2024-12-02T10:02:37+01:00
- Author: Nikola Šimić Tonin

Što reći o kulturno – znanstveno – političkom – i – javnom mnijenju… gdje je najcitiranija
dosjetica, vrlog mislioca Ljube Ćesića Rojsa: „Ko je jamio, jamio je!“ Zbog jedne
jedine rečenice – doduše, najcitiranije hrvatske fraze svih vremena – skromni bivši
hercegovački vozač autobusa, kondukter na liniji Ljubuški – Munchen, postao je vizionar
koji je na ovim prostorima jači i od gotovo nepogrešive babe Vange. Ljubo Ćesić 
Rojs definitivno se upisao u povijest hrvatskog ustavnog prava.

            A onda su se nadovezali biseri, kao ovaj „Kninske kraljice“, bivše Rimac,
Josipe, koja drži svjetski rekord kao netko tko je najbrže završio fakultet u RH.
Kapa do poda. Misaonica koja se pripisuje njoj, kreativno i dosjetljivo, ako je 
uistinu njena, iz SMS je afre, Afere Vjetro-elektrane – „Vitar puše – nama puni 
džepove…“ Originalno i dosjetljivo, nadasve kreativno u onom najgorem smislu…

            Što reći? Jamiva se i dalje. Malo afere, medijske izloženosti… A imovina
ostaje, džepovi puni… đon obraz… i nitko mu više ne smije reći ni da je ukrao. Pa
i sam može potvrditi da jest. Nitko mu ne može suditi za to. Nema zakona o porijeklu
imovine. Zakon o pokradenom je nedorečen. Nema cjelovite nadoknade, društvu koje
je pokradeno.

            Hrvatska je postala raj za lopove, prevarante, mafijaše, korumpirane
svake fele… teško može opstati tko pošteno radi i od poštenoga rada želi živjeti.
Zato nam mladi bježe. Nemoguće je to gledati. Živjeti. Zato se i branitelji ubijaju.
Oni koji su bili ranjavani, oni koji žive sjećanja na poginule suborce… Nisu išli
ginuti za Hrvatsku koju danas živimo. Osjećaju se prevareni, izigrani. Lijepa naša
za onoga tko se snaša.

            Koliko su jednostavne, moćne, istinite i snažne riječi „FILOZOFA ROJSA“,
na žalost one su postale obrazac življenja. Tko dođe na vlast nije tu da održi ono
što je obećao onima koji su ga birali, već da osigura sebe i pokoljenja za sobom:„
Da ga više ne bude sram, koliko nema…“

            Pa i koalicije, nezamislive prije izbora, pa i sa crnim vragom samo 
da bi se održalo na vlasti. A da su znali njihovi birači s kim će u koaliciju ne
bi glasali za njih…

            Koga sada briga: Poslije… nema kajanja… kaže još jedna misaonica stara.

            Zato sam za to da ovu uzrečicu „Filozofa Rojsa“ proglasimo nematerijalnim
nacionalnim blagom, jer ona nas najbolje oslikava. Ona je naše ogledalo. Jedna je
Njemačka bila oličenje radne etike, poštenja… Zemlja bez mita i korupcije…Umjesto
da u taj sustav uvede „došljake“ nadasve Balkance, Balkanci su Pobalkanili nju. 
Više ni Njemačka nije što je nekada bila.

            Lako meni za Njemačku, ona ima zalihe za život da ništa ne radi deset
godina. A mi koji živimo iz dana u dan, od mjeseca do mjeseca, a nismo jamili. Razboljevamo
se, odlazimo preko granice. Neki i preko glave. Preko TV vrli političari nam govore
kako nam je dobro samo toga nismo svjesni. Sit gladnom ne vjeruje. Kako je ona carica
govorila: „Što ne jedu kolače“.

            Vlast kvari, „Pobožuje“ neke likove, i oni malte ne čim pogledaju u 
ogledalo bez ono: „Ogledalce, ogledalce… tko je najljepši na svijetu“… Ili ogledalce,
ogledalce … tko je najmoćniji na svijetu… tepaju sami sebi: „Ja Klaudije Bog i car…“

            Dok oni drugi ko iz onog balkansog filma: „Da se umijem il da se ubijem!“…

            I prije su krali… znate onu… Izgubio se pojam poštenog života i rada.
Na poštenog i radnog čovjeka danas se gleda kao na golu budalu, živi se i slavi,„
Kondukter Mislilac, Filozof, Ljubo Ćesić Rojs… „Ko je jamio, jamio je.“ „I ne talasaj
brate, kad ti se ukaže prigoda jami i šuti!“ Zato ponavljam proglasimo kao hrvatsko
nematerijalno dobro, prijavimo ga UNESKU, kao hrvatsko kulturno nematerijalno dobro:
TKO JE JAMIO, JAMIO JE! – Ako bude sreće i opet će.

_Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih
medija Agencije za elektroničke medije_.
