# POTRAGA ZA SLUŽBENIM HRVATSKIM JEZIKOM

- Link: https://zadar.tv/potraga-za-sluzbenim-hrvatskim-jezikom/
- Published: 2024-09-11T01:14:06+02:00
- Author: Nikola Šimić Tonin

**_Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda_**. (Josip Bratulić)

Smeta  me toliko toga, što upućuje na nedorečenost sustava. Pozvan sam govoriti 
o ovoj temi. Književnik sam. Pjesnik. Novinar. A radio sam u toliko država vani.
Uređenih država. Italija. Austrija. Njemačka. U Italiji ako nakon 3 mjeseca rada
ne govoriš solidno talijanski, dobiješ svoje papire i zahvalu i mnogo sreće negdje
drugdje. U Njemačkoj ni u slobodno vrijeme, nigdje i nikako u krugu radnoga mjesta
ne smiješ govoriti niti jednim drugim jezikom već samo i isključivo Njemačkim. Nisam
niti za ekstremnost. Tragom toga zateče se u razgovoru s dragim Prijateljem, profesorom
Nikicom Simićem i slučajem s kojim me upozna:

– U zadnjih dvadesetak godina u hrvatskom se školstvu afirmira tzv. kritičko mišljenje.
Ja kritičko mišljenje doživljavam kao metodu u pokušajima traženja odgovora **_na
svoja pitanja_**. Jedna nedavna sudska presuda ponukala me da se upustim u ovu pustolovinu.
Nazvao sam je: **_potraga za službenim hrvatskim jezikom_**. Budući da sam laik 
u tom području, ovaj tekst shvatite upravo tako.

Nisam siguran koliko građana Hrvatske i Hrvata uistinu razumijeva samorazumljivost
nečega što je stvoreno tijekom zadnjih tridesetak godina, a naziva se: _hrvatski
standardni jezik_. Ja sam jedan od onih koji ne razumije. Stoga „slične“ pozivam
da se pridruže ovom istraživanju.

Imam 68 godina, i koliko god sam se trudio nisam pronašao više od pet-šest mjeseci
u svojem životu, koje nisam proveo na području koje se i danas i prije nazivalo 
Hrvatska, a moje školovanje obilježile su jedino hrvatske obrazovne institucije.
Što se iz toga može zaključiti, glede mojeg poznavanja hrvatskog jezika, teško je
zaključiti u sadašnjoj _definiciji_  hrvatskog jezika.

Početna polazišta promišljanja potražio sam na najrelevantnijim mjestima: Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje; Hrvatska enciklopedija; Očitovanje o hrvatskom
jeziku autorskog tima: izv. prof. dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić, Ana Širinić i Ivan
Pavlović (Recenzenti: **Recenzent za stručnu i znanstvenu utemeljenost i metodičko
oblikovanje sadržaja: **prof. dr. sc. Lidija Cvikić, **Recenzent za inkluzivnu prilagodbu
sadržaja: **doc. dr. sc. Sonja Alimović).

Još jednom podsjećam, ovim _istraživanjem_ pokušavam otkriti **_(sebi)_** jasnu 
definiciju hrvatskog (službenog) jezika, ma kako ga nazivali.

Mislim da ne „izvodim rečenice iz konteksta“ ako (nakon čitanja referenci) zaključujem
da u Hrvatskoj postoji pet jezika

Materinski jezik; Standardni hrvatski jezik; Službeni hrvatski jezik; Književni 
hrvatski jezik; Opći hrvatski jezik; i narječja, štokavsko, kajkavsko, čakavsko…

Da nema zabune, nije teško zaključiti da je upravo **sve to** zapravo – hrvatski
jezik. 

Kad je Institut objavio Hrvatski pravopis, uz njega je trebala stajati napomena:**
_ovaj Pravopis je jedini i obvezujući za sve državne i javne institucije, ustanove…_**
zapravo,**_ službeni pravopis u državi Hrvatskoj. _**Mislim da tako treba funkcionirati
uređena država.

**_Književni hrvatski jezik_**

I dalje sam s Institutom i navodim: _Hrvatski jezik obuhvaća **standardni, **odnosno**
književni jezik** te sve narodne **govore** **kojima se služe Hrvati**_.

**_Digresija_**

Ova me „definicija“ hrvatskog jezika uistinu nasmijala. Najprije sam se upitao imaju
li autori (nazivaju se i znanstvenicima) iz Instituta ikakvih spoznaja o disciplini
koja se uči u našim školama i naziva – logika. I odustao od komentiranja!

Književnici / pisci su posebnici. Oni dolaze iz svjetova mnogih jezika. I, zapravo
određuju / sugeriraju / postavljaju norme tzv. standarde jezika u (geografskom i
širem) području u kojem pišu. Najočitiji primjer je Homer, dodajmo mu ipak Shakespearea,
Luthera / Goethea i Tolstoja… Književni jezik je jezik književnika, i tko god pomisli
da može „uškopiti“ pravog umjetnika, određujući mu jezik na kojem će pisati – u 
krivu je. To što pisci šalju poruke na vokabularu/rječniku koji ih je obilježio 
u odrastanju važno je, ali je još važnije to što su oni jedini koji su u stanju 
i mijenjati propisana pravila.

Književnici / pisci su posebnici. Ali kad / ako se uhljebe u nekakvim Institutima(
akademijama) prestaju to biti.

Nastavljam potragu pitajući se kakvu će nam definiciju _službenog hrvatskog jezika_
ponuditi Institut. Vjerojatno istu kao i za književni jezik – samorazumljivu svima.

Moja iskustva s institutima (Institut za fiziku, Institut „Ruđer Bošković“) i njihovim(
domaćim i međunarodnim) objavljivanjima, nemaju nikakvih dodirnih točaka sa „samorazumljivošću
rečenoga“. Ne znam zašto su institutski autori (hrvatskog jezika i jezikoslovlja)
skanjivali ispisati: **_književni jezik je jezik na kojem pišu književnici!_**

**_Materinski jezik_**

Pogledajmo na koji se način Institut očituje o materinskom jeziku: _Hrvatskim se
kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi._ Ovo „istraživanje“ me
sve više zabavlja. Nije teško dokučiti zašto se jezik kojim je obilježavano odrastanje
djece zove materinski (u „moje vrijeme“ je bio materinji). Naime, mame i tate zajednički
odgajaju svoju djecu. Zamislite da se **_taterinskim jezikom_** služi… više je nego
smiješno.

Međutim, moje me _kritičko promišljanje_ odvodi dalje. Buduće mame i tate se najčešće
povezuju temeljem nazivnika koji je opće prihvaćen i samorazumljiv svima – ljubav!
Zaljubljenici u stanju zaljubljenosti uvijek i oduvijek imaju samo jedan fokus. 
O tome su se književnici očitovali i više od nekoliko puta. Međutim kad se suoče
sa stvarnim svijetom, ili se ubijaju (tragedija, drama), ili ga prihvaćaju (ne znam
kako bih taj izbor nazvao, s pozicije žene, jer muška pozicija je i dalje kod nas,
a donedavno i u cijelom svijetu, bila jasno definirana i – samorazumljiva).

Naš narod (Hrvati) je domislio „narodnu mudrost“: **_ženi se u svojem selu_**…

Priznajte da nastavak „ovog istraživanja“ postaje sve zabavniji i kompliciraniji,
jer se može dogoditi da te ljubav odvede u potpuno druga kulturno i svjetonazorski
različita područja. Pokušavam sugerirati problem u slučajevima kad / ako majke nisu
Hrvatice..

Materinji jezik zapravo ne postoji. Ja bih ga ponajprije imenovao  **_obiteljskim
jezikom_, **na koji silno utječe jezik društvenog okružja u kojem djeca odrastaju.
Dokaz je lako prepoznatljiv u komunikaciji s našim tzv. povratnicima, obiteljima
koje su se, par generacija prije odselile iz Hrvatske (tzv. emigranti) – i vratile
u Hrvatsku. Savršeni primjer je jedan naš bivši premijer (Orešković)… – i tako tim
tragom, redom reda profesor Nikica… ali me se posebno dojmi jedan njegov primjer,
jedna ljudska sudbina, jedna presuda.

**_Presuda_**

**Mile Novaković**, koji je lani (2019.) preminuo, bio je hrvatski državljanin srpske
nacionalnosti, a u Baranji je živio i radio kao učitelj od 1971. Kako se navodi 
u presudi, od srpnja **_1998._** bio je zaposlen u tadašnjoj srednjoj školi u Dardi,
na području koje je nakon rata mirno reintegrirano.

**_Nakon inspekcije provedene samo nad učiteljima srpske nacionalnosti Novakoviću
je u početku zabranjeno izvođenje nastave u upravnom postupku. Upravni sud konačno
je ukinuo tu odluku 2006., uz obrazloženje da pitanje na kojem je jeziku u tom trenutku
trebala biti poučavana nastava u toj školi nije bilo konačno utvrđeno._**

**_Digresija_**

Bio sam ravnatelj jedne privatne škole 15 godina, i s punom odgovornošću tvrdim:
ne postoji niti jedan obvezujući državni dokument u razdoblju (1999. – 2014.) kojim
su se škole, u tom razdoblju, obvezivale primjenjivati određeni standard hrvatskog
jezika.

Zabavno je to što je hrvatski Ustavni sud **_potvrdio odluku o otkazu_**, unatoč
poništavanju presude od strane hrvatskog Upravnog suda. I slučaj je dosegao međunarodnu
dimenziju.

I zamislite samo.

Međunarodni sud ispisuje ovakav pravorijek (naravno, „konzultirajući“ definiciju
EU službenog jezika):

Sud je također naglasio **_da su, u svakom slučaju, same domaće vlasti – upravni
i građanski sudovi – imale poteškoća u utvrđivanju na kojem se jeziku od njega očekivalo
da predaje u relevantno vrijeme._**

(citiranje iz teksta [_Suzane Lepan Štefančić_](https://www.vecernji.hr/autori/suzana-lepan-stefancic-14804/profil)__–
Večernji list, 17. prosinca 2020.).

**Na kraju**

**_Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda_**. (Josip Bratulić).

Tužno je što je ova misao iskorištena na najružniji način. Umjesto da pokrenemo 
proces potrage za hrvatskim (narodnim) jezičnim identitetom, usklađujući ga s osobnim
jezičnim identitetima (posebnostima hrvatskih jezika), mi smo (ne-službenim hrvatskim
jezikom) 1991. objavili „potjernicu“ objavljujući _Razlikovni rječnik srpskog i 
hrvatskog jezika_ (neke spodobe). I krenuli u lov na Nehrvate! Jer samo Hrvati govore
hrvatskim jezikom!“

…

Ovo je samo jedan pogled, jedno svjedočenje, ljudska sudbina i otvorena tema za 
nove razgovore, rasprave diskusije… Da zabune ne bi bilo neupitno sam za hrvatski
standardni jezik u svim javnim porama hrvatskoga društva

_Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih
medija Agencije za elektroničke medije_.
