# Posthumanizam: Kraj čovjeka ili novi početak?

- Link: https://zadar.tv/posthumanizam-filozofski-koncept/
- Published: 2026-09-12T10:00:00+02:00
- Author: Maksimilijan Lauc

Uvod: Preispitivanje mjere svih stvari U tišini naših domova, osvijetljeni plavičastim sjajem ekrana koji su postali produžeci naših umova, rijetko zastanemo i upitamo se: što danas uopće znači biti čovjek? Stoljećima je odgovor bio jednostavan, ukorijenjen u tradiciji humanizma koja je čovjeka postavila kao krunu stvaranja, mjeru svih stvari. No, u 21. stoljeću, suočeni s umjetnom inteligencijom koja nas nadmašuje u logičkim zadacima, genetskim inženjeringom koji obećava brisanje granica naše biologije i ekološkom krizom koja nas podsjeća da smo samo jedna vrsta u krhkoj mreži života, taj odgovor više nije tako siguran. Upravo u tom procjepu, u toj nelagodi i znatiželji, rađa se posthumanizam. Posthumanizam nije futuristička fantazija o kiborzima i svemirskim putovanjima, iako se dotiče i tih tema. On je, prije svega, filozofska perspektiva koja provodi radikalnu kritiku humanizma i njegove temeljne pretpostavke – da je ‘Čovjek’ (univerzalni, racionalni, autonomni subjekt) središte svemira. Posthumanizam tvrdi da je ta ideja zastarjela i opasna. On nas poziva da razmislimo o fluidnim granicama između čovjeka i tehnologije, čovjeka i životinje, čovjeka i okoliša. Ne pita se što dolazi *nakon* čovjeka, već kako možemo misliti *izvan* uskih okvira onoga što smo dosad smatrali ljudskim. Ovaj članak provest će vas kroz labirinte te izazovne, ali iznimno važne suvremene misli. Povijesni kontekst: Od Nietzschea do kiborga Iako se posthumanizam kao artikulirani pokret javlja krajem 20. stoljeća, njegove intelektualne korijene možemo pratiti dublje u povijest filozofije. Friedrich Nietzsche je svojim konceptom Nadčovjeka (Übermensch) još u 19. stoljeću najavio smrt Boga i pozvao čovječanstvo da prevlada samo sebe, da stvori novu vrstu vrijednosti izvan tradicionalnog morala. Njegova misao, iako nije posthumanistička u današnjem smislu, posijala je sjeme ideje o nužnosti nadilaženja postojećeg ljudskog stanja. U 20. stoljeću, mislioci postmodernizma i poststrukturalizma, poput Michela Foucaulta i Jacquesa Derride, izvršili su temeljitu dekonstrukciju ‘subjekta’. Pokazali su kako ideja o jedinstvenom, racionalnom ‘Čovjeku’ nije prirodna datost, već povijesna konstrukcija zapadne misli koja je služila za uspostavljanje moći i isključivanje onih koji se nisu uklapali u taj ideal: žene, ne-Europljane, mentalno bolesne. Istovremeno, razvoj kibernetike i teorije informacija počeo je brisati granice između živih organizama i strojeva, tretirajući i jedne i druge kao sustave za obradu informacija. Esej Donne Haraway “Manifest za kiborge” iz 1985. postao je ključni tekst koji je slavio hibridna bića, kiborge, kao figuru koja potkopava tradicionalne dualizme: čovjek/stroj, priroda/kultura, muško/žensko. Uloga Rosi Braidotti U tom složenom intelektualnom krajoliku, talijansko-australska filozofkinja Rosi Braidotti postaje jedna od najvažnijih i najglasnijih zagovornica onoga što danas nazivamo *kritičkim posthumanizmom*. U svojoj utjecajnoj knjizi “Posthumanizam” (The Posthuman, 2013.), Braidotti tvrdi da posthumanističko stanje nije nešto što nas čeka u budućnosti, već je to naša sadašnjost. Za nju, posthumanizam nije slavlje tehnološkog napretka (što je bliže transhumanizmu), već kritička i afirmativna filozofija koja nam pomaže nositi se s današnjim izazovima. Braidotti naglašava da je humanistički ideal ‘Čovjeka’ izgrađen na isključivanju Drugih – životinja, prirode (‘Zoe’), ali i dehumaniziranih ljudi. Njezin posthumanizam stoga poziva na novu etiku koja obuhvaća cjelokupni život, na stvaranje novih saveza i razumijevanja u svijetu koji više ne možemo promatrati isključivo iz ljudske perspektive. Detaljno objašnjenje: Srž posthumanističke misli