-Ma, di baš ja? Nahvalila me nećakinja, a vi odmah meni na vrata- dočekala nas je raspoložena i nasmijana u Obrovačkom prilazu 3, na početku Arbanasa.
-Takva sam, ako nisi dobre volje i ne znaš li se našaliti, nisi za ništa – kaže nam Franciska Ševarac. Poznata i uspješna zadarska sportašica Lucija Štrmelj, u nedavnom nas je usputnom razgovoru uputila na tetu, kao sportskog uzora. Imala je i dobar razlog, vidimo danas. I neka. U pitanju je, ni više ni manje, nego, pazite sada, nositeljica barem 50-ak (“nisam nikada brojala”), medalja s najprestižnijih domaćih i međunarodnih natjecanja- invalida.
– Da, znam. Osoba s invaliditetom, ljepše zvuči, slažem se, makar… Meni ni prvo ne smeta, lakše mi je reći, mislim kako se u normalnoj komunikaciji ovo drugo podrazumijeva – naglašava.
Slavonska Dalmatinka
-Rođena sam u Drenovcima kod Županje, prije 68 godina. U Osijeku sam završila Učiteljsku školu, a onda 1964. iz Slavonije stigla u Dalmaciju, to vam je nekakva moja “zeleno-modra brazda”. Haha. Tata je plovio, pa dobio posao u Jugotankeru i svi smo se preselili u Zadar. Tu je bila sestra koja se prije doselila, udala, živjela, i ona nas je povukla. Upisala sam Filozofski fakultet, njemačku književnost i pedagogiju, i usput kao studentica radila na recepciji u Ferijalnom savezu na Boriku. To ljeto išli smo na kupanje i doživjela sam s autom prometnu nesreću, slomila kralježnicu i ostala paralizirana – priča životnu priču Franciska. Naizgled sudbinski tužnu, no ispostavilo se i ne baš.
-Iz sveg zla, uvijek se može izvući i lijepa strana. Ni za čim ne žalim, proživjela sam toliko toga što ne bih nikada da sam bila zdrava – tvrdi simpatična i draga žena puna pozitivnih vibracija. U bolnici je ostala dva mjeseca, preporučili su joj potom terapiju u Kraljevici, tamo je na rehabilitaciji provela desetak tjedana.
-Poslije sam se prebacila u Ljubljanu, tu sam naišla na sportsku udrugu invalida, s njima sam išla na natjecanja. I radila sam, u centru, u zaštitnoj invalidskoj radionici. Najprije u pogonu, kasnije su osnovali komercijalu za području cijele bivše zemlje, a kako je trebao netko za hrvatski i srpski jezik mene su zaposlili kao referenta. Počela sam češće trenirati, a kako sam aktivna i društvena brzo sam se uklopila. Poslali su me u Rim, to je bilo 1972. i tamo sam osvojila zlatnu medalju u plivanju i srebro u bacanju koplja. U Beču sam se na regionalnom prvenstvu, nešto kao današnja Alpe-Adria, natjecala u svim sportovima. U slalomu sam bila zlatna, to mi je među dražim disciplinama, a radi se o spretnosti u vožnji kolicima između čunjeva. U sprintu na kolicima, na 1000 metara, bila sam također prva, u koplju srebrna. Uglavnom na tom prvenstvu sam uzela dosta medalja- ne stiže ni nabrojati i prisjetiti se svih trofeja. U dnevnoj sobi nekoliko je polica popunjenih različitim medaljama, pokalima, pohvalnicama, zahvalnicama.
-U Engleskoj, na Svjetskom prvenstvu u Stoke Mandevilleu 1975. ponijela sam zlato na 1500 metara i broncu u bacanju koplja. Nastupila sam i na dvije Paraolimpijade, 1972. u Heidelbergu gdje sam u slalomu bila četvrta. Nikada nisam bila toliko žalosna. To je bio takav peh da ga ne mogu ni opisati. Iako nisam na tom natjecanju ništa veliko ni očekivala. U kvalifikacijskoj utrci sam bez imperativa i neopterećena, odlično odvezla, ali nisam mislila da sam postigla neko vrijeme, tako da na finale nisam ni računala. Iznenadila sam se kada sam čula da me spiker proziva za start, a ja sam se taman raspremala i raspremila. Na brzaka sam spustila pedale kolica, no to me i poprilično umorilo pa je za sekundu bila brža Japanka. Na POI u Anthemu 1980. godine opet sam bila četvrta – otkriva Franciska, u razdoblju između 1970. i 1980. višestruka državna prvakinja u slalomu i sprintu na 60, 800 i 1500 metara. Uspjesima se, osim u atletskim granama, može podičiti u boćanju, ali i košarci, nju posebno obožava.
-Igrala sam za reprezentaciju, u Francuskoj smo na EP bili brončani, a ja sam se našla u prvoj petorci turnira, Eurobasketa. To je iznimna čast. Bila sam kao play hitra, vižljasta, probitačna – navodi Ševarac. Na žalost, preminuo joj je otac i donijela je odluku da se umirovi i uputi doma. Bila je potrebna majci koja je ostala sama. Povratkom iz Slovenije izgubila je čvršći aktivan kontakt sa sportom, angažirala se u Udruzi tjelesnih invalida. Tu je bila i predsjednica, u tri mandata.
Problemi i – drva
-Barem sam na neki način htjela ukazati na probleme invalida. Međutim, sport me i dalje jako zanima. On mi je dao najviše s obzirom na invaliditet i puno mi je pomogao zbog zdravlja. Nisam bila nikada bolesna. I sada kuham, pospremam, okopavam vrt, cijepam drva. Ukućani se nude, susjedi ne vjeruju da to uspijevam, ali nema ništa što ne mogu napraviti sama. I zato, sportu hvala…
***
KREŠO PRED VRATIMA
Franciska ne može bez sporta:
-Uživala sam na natjecanjima. Meni su oni bili gušt, a ne obveza. Prilika da putujem upoznam svijet i družim se s ljudima. Danas sam presretna kada gledam nećakinju Luciju na košarci ili atletici, triatlonu, a odlični su sportaši bili i njena baka rukometašica, mama Goranka je također izvrsno trčala, a ujac Mladen Šarlija je poznati plivač. Da, naročito volim košarku, a posebno sam obožavala Krešimira Ćosića. Eh, jednom zgodom su mi prijateljice Lada Stipić i Marijana Bušljeta, koje su tada igrale košarku u Zadru dovele kući gosta iznenađenja. Nisu mi odmah htjele reći o kome se radi, samo znakovito da spremim kolače jer ih on, taj tajanstveni, užasno voli, a kada sam stigla doma ostala sam- paf. U dvorištu Krešo, koji je u to doba bio legenda u kontinentalnim razmjerima. Poslije nije valjda bilo grada u kojemu je igrao, a da mi otuda nije stigla razglednica, dopisnica.
***
POLA STOLJEĆA HPO-A
Hrvatski paraolimpijski odbor ove godine slavi 57. rođendan. Naime, sport osoba s invaliditetom u Hrvatskoj počeo je organizacijom aktivnosti boraca II. svjetskog rata, da bi u Zagrebu, 8. rujna 1964. bio osnovan “Savez za sport i rekreaciju invalida Hrvatske”, što se uzima kao temelj kasnijeg nastanka Hrvatskog paraolimpijskog odbora. U Zadru 50.-ih godina prošlog stoljeća kreću prva natjecanja invalida, a masovnija su nastupila oko 1970. pri DTO Partizan. Ostvareno je i niz sjajnih rezultata, posebno kada su u pitanju goaball, atletika, sjedeća odbojka, streljaštvo, pikado, kuglanje, boćanje, ribolov, rukomet, plivanje i šah.
**Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije…
Za najnovije vijesti i informacije, posjetite zadar.tv.
Kontaktirajte nas na desk@zadar.tv.
Pratite naše sportske vijesti: Sportske vijesti
Otkrijte kulturne događaje: Kultura
Saznajte više o događanjima: Događanja
Pratite nas na društvenim mrežama: Facebook, Instagram, X, TikTok, Pinterest, Threads
Otkrijte zbirku aforizama Nikole Šimića Tonina – duhovite, ironične i misaone rečenice koje vas tjeraju…
Bad Daughter objavila je novi singl "My Shrink Says Hi" s nadolazećeg albuma. Pjesma istražuje…
Zadar će 14. ožujka ugostiti Tular Trio, novi glazbeni projekt talijanskog glazbenika Maura Sigure, koji…
Što je proljetni ekvinocij? Proljetni ekvinocij, koji se obično događa oko 20. ožujka, predstavlja izvanredan…
Nikola Šimić Tonin, istaknuti hrvatski književnik i kulturni djelatnik, dobitnik je ovogodišnje nagrade 'Goceva misao'…
BBVC revolutioniert die House-Musik mit ihrem Album "Propagate". Mit Unterstützung von Zadar TV verbindet das…
Ova stranica koristi kolačiće (cookies) kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja stranice slažete se s korištenjem kolačića.