# KRIŽ MEĐU NIŠANIMA

- Link: https://zadar.tv/kriz-medu-nisanima/
- Published: 2022-04-12T03:56:00+02:00
- Author: Nikola Šimić Tonin

### **Put za Srebrenicu**

Stiže sms od Džeme:

_ Autobus za Tuzlu – Srebrenicu kreće u petak u 11. 00 sa perona 34 Autobusni kolodvor
Zadar._

_L. P._

_Džemo._

Prva prozivka prije ulaska u autobus. Put Srebrenice, u sklopu  programa X., konvoja
mladih Bošnjaka RH i njihovih prijatelja _Da se nikad ne zaboravi_, Srebrenica 30.
rujna 2016., i predstavljanja moje, ujedno prve [poeme o Srebrenici](https://zadar.tv/srebrenicke-oci/),
_Srebrenički kodirani kadrovi smrti_izdavač Vijeće bošnjačke nacionalne manjine 
Zadarske županije, za izdavača Džemail Spahić, urednica Žaklina Glibo, recezenti
Žaklina Glibo i Jasmina Hanjalić, lektor Sonja Perić, naslovnica i zanaslovnica 
Mersad Berber, grafička obrada i priprema za tisak Senad Tokić. Baš na dan polaska
dobih od ministrice prof. dr. Elvire Dilberović, _Federalno ministarstvo obrazovanja
i nauke_ potvrdu o zaprimljenom prijedlogu uvrštenja moje poeme u lektiru za srednjoškolce.
Došlo prije, podigoh u polasku taj dan. _Mala mjesta srca moga_ i njihov poštanski
sustav, Drage, ako nisi toga dana koji je odredio poštar za nositi poštu, valja 
po nju ići: prvi dan u Biograd, sve druge dane dok se pismo ne vrati u Pakoštane.
Sistematizacija radnih mijesta i ušteda, koga i čega, kome i zašto, ne pitam se 
samo ja, a ni poštar nije kriv?

U ustima  Dodikov referendum. U Srebrenici smo skoro pa uoči samih lokalnih izbora
u BiH. Strah da se izbornim inžinjeringom ne izgubi Srebrenica. Potpisujemo se na
listu vozaču Bošku. Kreću upoznavanja, kreću možda nova prijateljstava… Ništa kao
ova i ovakva putovanja ne zbližuje ljude ( život me naučio). S nekima sam se već
od prije znao, s mojim Busovljakom Mehom, a s njegovom _Preškom_tek upoznavao prepoznavajući
širinu tople duše. Pitam ga za neke Busovljake: Šuku, njegovu suprugu Mrisu koja
me je mlijekom majčinskim dojila, mlijekom majke Sandžaklijke koju sam uvijek doživljavao
dijelom obitelji nerazdvojivim dijelom moga života, mog rođaka Ivicu, Mijata, kumu
Jurku, automehaničara Šanu ženu mu Džemilu, kinooperatera Josipa Kusturicu…

Mehmed je bio prije neki dan u Busovači…

_Uzimamo se u razgovoru_ janjetine kod Ivčana, hurmašice kod Huke, nogometa na stadinu
_Jedinstva_… dječačkih uspomena, čaršije… mahale, blagdana sv. Ante, crkve sv. Ante
sagrađene  na darovanoj zemlji uglednog hadžije… (tek toliko da se zna: to je Bosna…)
čestitanja bajrama _Bajram Šerif Mubarak Olsun_… skupljanja novaca za kino… vašara,
stare školepo narodnom heroju_Tihomiru Joviću_.(Srbin koji je od partizanskoga strjeljanja
spasio obitelj moga oca.) A naša učitejica Neda. Jedne nas je godine dolazeći _s
Rijeke _kod Viteza učila mati Željka Bebeka… a tek kako zaobići u sjećanju _teferiče_
na Kaoniku… Da je živ moj prijatelj Valter… Valter Šarović… bilo bi: _je li na Kaoniku
ili u Kaoniku_!?

Krenusmo. Krenu s nama Zadar, Benkovac, krajevi i krajolici, more, brda, kamen, 
suhozidi, maslinici, polja… okne se prozorskim oknom i kao da se utrkuju s autobusom
nevoljko ostaju za nama.

Netko ne izdrža na _atmosveru_ u autobusu:

– _‘Ajde cure jeste ponjele malo sevdaha_!?

Pjesma ne započe. S mislima na Srebrenicu, pobijene, nestale, zločin, genocid, minarete,
nišane, Majke Srebrenice… nikome ne proizvede ton.

Misli na sevdah, sevdisanje, svakog u autobusu, na tom dugom putu_Da se nikad ne
zaboravi_, Srebrenica 30. rujna 2016., vraćala sjećanjima…

Prvi odmori – prve kave. Bacimo koju o Zadru i od kuda se znamo ja i vozač Boško.
On ne odustaje od toga da se ipak odnekud znamo nikako da dokuči od kud, ali složišmo
se u tome da se od nekud znamo.

Na jednom od odmorišta razmotasmo _po bosanski_ zamotuljke s ponesenim za _fruštuk_,
s onim neizostavnim:

–          Ajte ima bujruma!

Primiče se granica. Skupljamo osobne. Vozač odnosi spisak. Ulazi carinik. Gleda 
osobne. Gleda nas. Zadržava se na zadnjem sjedištu kod dvoje mladih i sam _više 
nego mlad_, mladac, biti će tek ispod čekića škole, privučen glazbom koju slušaju
i koju su _za izvesti šalu_ puštali uz negodovanje stariji:

– Taj neki Biber, ili papar što bi rekli komšije Hrvati! A jest im pjevač Biber.
Mi smo njihovih godina slušali Safeta Isovića, Zehru Devović, Zaima Imamovića, Nedžada
Salkovića, Himzu Polovinu, Bijelo dugme, Indekse, Bajagu, Usniju i Esmu Redžepovu,
Silvanu Aremenulić, Azru, Mišu Kovača, Dalibora Bruna, Olivera Dragojevića, Kiću
Slabinca…

– Ma moš si mislit… Biber.

Krenusmo Bosnom i Hercegovinom kroz gradove. BiH se radi. BiH se gradi. Po pašnjacima
golemim i dalekim kao oblaci bijele se na ispaši jaganjci. Gdjekoja krava svrati.
Čobani mašu nama u autobusu. Jesen se okrenula bosanskim šumama uzela kist u ruke
i po listovima šara. Umorne i teške, probijajući se kroz bosanske vrleti, vuku se
rijeke. Nasmijavaju nas usputne reklame:

– Stop! Burek na putu.

Grafiti:

– _Bravar je bio bolji! Svi ćemo u novu budućnost u ležećem stavu! Samo se u ratu
isplati biti promašeni slučaj! Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti 
svaka budala! Kad budem veliki prodavat ću đempere na pazaru. Meni je mene nekad
žao._

Eto mene mome kraju. Lašvanska dolina. Usukala se rijeka Lašva, upličala. Sumorna
i tužna. Blatnjava i mutna. Ni s glave ribara za vidjeti. Gdje nestadoše ona vremena
kad se na ranoranka pohitilo za ugrabit mjesto uz onaj čuveni ribički pozdrav:

– Bistro!

Autobus se probija kroz gusto naseljena mjesta, skoro pa ulazi u dvorišta kuća. 
Kolone auta zaustavljaju promet. Krećemo se ko u mimohodu. Stalno pred nama ogromni
kamion s oznakom tvornice namještaja. Koliko je sustavno pred nama da imamo projektor
mogli bi na toj njegovoj zadnjoj strani gledati film.

Nova Bila. Tu mi se u Ratnoj bolnici za rata rodila kći Blanka. Ulazimo u Vitez.
Gledam FIS. Trgovači kompleks. Legli trgovački centri jedan na drugog. Odguruju 
se olucima. Ko da je netko komad Austrije prenio u ove krajeve. Netko iz autobusa
viče:

– To je sve Pera na harmonici steko!

Drugi doda:

– Nemoj me tako ti milog Boga vuć za jezik. Da ne kažem na čemu…

Prijatelj Meho me podbada:

– Da svratimo do Busovače?

– Je, mogli bi poć vidit je li Busovača gdje je nekad bila!? Zaželio sam se sjesti
u Bombaj i gledati Busovaču pred sobom i pitati se:_je ono onaj, od onog, on? … 
Što se zgurio, pola ga nema…_

Odabro Meho da ručamo na Kaoniku. Tu se uvijek stajalo. Zbog parkinga. Položaja 
restorana nad samom rijekom Lašvom kojom smo se ko djeca spuštli na traktorskim 
dušicama do ušća u rijeku Bosnu, zbog lijepog pogleda u bosanska brda, stogova sijena,
pobjeglih potoka koji, kao gonjeni od nekoga, bježe preko kamenja i stijenja, masne
zemlje ilovače, stećaka i nadasve _na glasu_ kuhinje za kojom ni u čemu nije zaostajala
posluga. Pazilo se i dan danas pazi na svaki detalj. Unutrašnjost objekta sva u 
drvetu. S koliko mašte i ljubavi uređen objekat. Hrana domača. Uzeh Begovu čorbu…
ne samo zbog bamije. _Štoš u Bosni ako nečeš probat bosanski čevap_. Natopljena 
lepinja, ćevap _samo takis drvenoga ugljena miriši i bolesna bi ga usta jela._

– S lukom? –  pita me konobar.

Sjetih se izjave jednoga svog rođaka:

– Čevap bez luka je ko selo bez crkve. Dakako i ajvara ako može.

Senad sve to gleda kroz oko fotografskoga aparata:

– Milenijska fotografija, smješak molim!

Jedva se nakanismo poći dalje. Iz dobra se neda. Od naših viceva i šala, crtica,
anegdota i Lašva se izbistri. Dođe sebi.

Krenusmo. Ćuti se Zenica. Smog i magla:

– A i neobolili od ovolikoga smrada. – čuje se Senad.

Željezara dimi. Otvoren plamen u pogonu treće peći. Jedna od djevojaka iznenađena
plamenom upita:

– Požar?

– Ma je (tko će već Senad) – to ti je olimpijska baklja!

Osedlana industrijskim zonama teške industrije, ne one Vajtine (Teška industrija,
glazbeni sastav Seida Memića Vajte, Travničanina) rijeka Bosna olovna i teška _vuće
se ko šugava kuja jajara_, il’ ko bolesnik pred smrt, niz dolove duboko zašla u 
maglu Maglaju.

Ako je ono u Zenici smrad, zbog tvornice celuloze kako nazvati ovo što nagoni suze
na oči u kralju magle Maglaju. Malo je reći: Smrad! Okolna mjesta ulaze u mrak a
da sunca ni okusila nisu pokrivena nestvarnogustim pokrivačima magle. Industrijskoga
smoga.

Gledamo zaobići Doboj, Republiku Srpsku, zbog izbora, referenduma, Dodikovog posla…
Dodikovaca… ne parati vraga, pa biramo lošiji a sigurniji put.Okolo naokolo. _Prijekom
preče – naokolo bliže._

Tuzla u tuzi, dani obilježavanja Srebreničke boli. Dolazimo pred medresu(vjersku
školu). Behram  – begovu medresu. Na jednu stranu muškarci na drugu žene. Već nam
je određen konak. Odlazim na mušku stranu. Moje ime je već na vratima određene mi
sobe s imenima drugih. Višekrevetne sobe. Na svakom prozoru Kurhan.

Sa Džemom sam, Senadom, dolazi k nama tražit konak vozač Boško, onaj mladi ljubitelj
Bibera. Mjesta ima. Sve je uredno. Čisto. Organizacija bezprijekorna. Moj urednik–
životni urednik Žaklina iz ženskog odvojenog dijela po jednome od organizatora šalje
mi prijeko potrebne potrepštine, od rublja, ručnika, sredstava  za osobnu higijenu.
Odijelo za sutra da se neuplisnavim u istom.

Izlazimo u _noćni život_ Tuzle. 23 su sata a nigdje niti jedan kafić ne radi, tek
jedan kojeg su zadržali i produžili mu radno vrijeme pridošli iz Zagreba gosti. 
Konobar poodmakle dobi požuruje nas da naručimo, prije nagovara što da uzmemo već
što čeka da kažemo što bismo. Na obližnjem zidu grafit:

_Dobro došli dragi gosti čuvajte si kosti._

Ja i vozač zašli u razgovor. Džemo otišao posjetiti prijatelja u Tuzli. Ona dva,
Biberovac i Senad u noćnoj skitnji po tuzlanskim klubovima. Mladost.

Nekako prevali noć. Ne znam jesam li i koliko spavao, znam da sam nešto teško i 
čemerno sanjao. Mirno i čisto unatoč mnoštvu. Umih se i obrija. Sanitarni čvor, 
umivaonici podsjetili me: k’o u bivšoj armiji kad nas je pedesetak odjednom koristilo
higijenski prostor. Tuzla se sporo budi. Magli se ne diže. Studen ulazi u nas. Negdje
zamirisa svježe pržena kava kao poziv svima nama da se zaputimo tamo. _Teško žabi
u vodu…_ Tamo nađosmo i druge naše. Zaživjelo prijateljstvo među nama. Kreću pošalice.
Upadice. Podbadanja. Već se zovemo imenima i slobodniji smo jedni prema drugima.
Zovu nas da uzmemo stvari iz soba, da se formira konvoj autobusa, valja nama preko
Podrinja Srebrenici u pohode. Velik je grad Tuzla. Tuz – turski sol. Sol. Otkriva
se u svoj svojoj veličini otimajući se omčama magle.Onečišćenju.

_Magla, magla, svda oko nas,_ kao u pjesmi Josipe Lisac.

_Puževim korakom_… autobusom, probijamo se kroz Tuzlu. Polja. Rijetko naseljena 
mjesta. Kanjoni. Planine… a ne odlaze magle.

Olovna,_olovne i teške snove snivaju, _ teška magla. Sumorna. Siva. Teška Drina 
teško teče.  Iz magle. Tegobom svojom tegobi i nas. Vozimo se u studen smrzle duše.
_Kriva Drina_ krivuda, kao da se iskrada samo da proteče, prođe, kao da neku krivicuna
sebi nosi. Očito joj ni do čega nije. Uz nju su prolazile noge pobijenih. Djece,
žena… nemoćnih… starica /staraca… trudnica… Ona je kupila u sebe sve te suze. Plač
djece. Jauke i krike. Prebol. Rafale… Psovke… smijeh krvnika.

Odužio se put. Rasputio. Čemerne snove sniva Drina. Sva bi se zamotala u maglu, 
u bolu bez snage da se ispriča, stane, pred žrtvama Srebrenice. Nečiste savjesti
kao i sama da nešto krije. Sama sa sobom načisto nije. Zavađena u obalama, u stranama,
u istinama, u ranama.Drinjača, tiha tihi, jača, vuče se široka, golema, morna voda,
razvoda, vodi Drini. Utoka.

Raspuklinom kanjona štićena kolona ko u mimohodu vuče se: Paljevići, Raševo, Hrnići,
Burnice, Kaići, Bratunac… Stopama pobijenih sumorno i teško u maglu.

Nezainteresirane ovce vuku po ledini napasle drobove dok tabore. Stidljivo malo 
sunca. Zadužnica krajputašica česma minu. Čiji su žuljevi očinskih ruku _za opće
dobro podizale ovu česmu. _Od neke sjete zalupa mi srce.

Zrak je težak. Preko načetoga _asvaltnoga _puta živom vodom žive teku vode odmetnutih
potoka.Uza strane s jedne i druge strane puta malinici, pašnjaci, šume… uz rubove
šuma onkraj proplnaka i pašnjaka košnice pčele, medonosna područja netaknute prirode,
odavno već nestade onog industrijskog smrada. Šume glavu okrenule jeseni. Lagano
se već jesene.

Sa oglasnih ploča, stubova, bandera, kamenih i betonskih ploča, pročelja kuća, gdje
kojeg uređenog oglasnika, cere se _političke face _potipsani _sve i jedan_ ofucanom
frazom, izlizanom štracom: ZA BOLJE SUTRA! – Čije?

Magla, magla, svuda magla, do u bezvid magli, prst pred okom magli. Ledina. Voćnjak.
Šuma. Stado ovaca… uokviruju se u autobusni prozor dok stojimo.

Prvo stratište. Na goloj ledini mezarje. Putovima pobijeni krajputaška mezarja. 
Vlada RS poriče i prijeti. I uglavnom šuti. O svemu vlada zakon šutnje. Po okolnim
stupovima plakati ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

8000 povratnika, radi njih tek 6. Danonoćna borba za život, suživot, istinu. Sustiže
nas konvoj iz Zagreba. U jednom autobusu konvoja i učenici Pravoslavne gimnazije.
Human, ljudski i hrabar potez. S njima njihovi profesori. Poklanjam primjerke svoje
poeme: _Srebrenički kodirani kadrovi smrti,_ Majkama Podrinja. Držim kratki govor
i ističem da bez istine nema istinske pomirbe, suživota i da nema zločinačkih naroda,
zločinac ima ime i imenom mu se ima suditi.

Razgledamo memorijalni centar Bratunac. Žene stavljaju marame na glave. U utrobi
majke masakrirano dijete. U školu Vuk Karadžić u koju su svi išli, silovane djevojke
i žene. Teret boli visio na konopima. 11 djevojčica i 16 dječaka mučki pobijenih.
Tragovi iživljavanja nad mrtvim tjelima. Još uvijek se traži 8 djevojčica. Tko je
kriv? Komšije? Ostale iza krvnika da raznose Bratunac. Po lokalnim Srbima nema krivih,
po njima sve je to izmišljeno. Propaganda. Propagandna namještaljka. 24 godine borbe
za istinu.

Selo Veljaci. U blizini samoga mezarja plakati Dodika.

Negdje iz daljine pjesma Mitra Mirića koju i Dodik rado pjeva:

Ne može nam niko ništa / jači smo od sudbine/ mogu samo da nas mrze/ oni što nas
ne vole…

Jedan je učitelj pucao u svoje učenike. Kažu pojeo ga karcinom. Sutra su izbori.
Prije dolaska konvoja: _Da se ne zaboravi, _Bratuncu isključena struja kako bi se
spriječio razglas.

– Da je barem prije da ne uprlja ime i spasi koji život. – uzdahnu jedna od majki.

U dolini nišana, majka sa dvije djevojčice… djeca koja još nisu ni prohodala. Starci.
Golobradi mladiči. Žene. Mahom nejač. Tuga i bol Bratunca.

Šuhra Sinanović govori o borbi za istinu, za istinu o 3156 – nestalih i pobijenih
u Bratuncu. Živima uskraćeni životi dostojni čovjeka. Strogo kontrolirani suodnosi.
U gradu su Srbi. U školama se uči srpski. Svu nastavu drže Srbi. Nastavni program
dolazi iz Srbije. Nema razgovora. Razgovora argumentima. Ne priznaju se izvješća
stranih delegacija i radnih skupina. O svemu šutnja…

– Mi majke Podrinja ipak smo pobijedile, mezarje je u centru Bratunca tu gdje nas
nema kao nekad gdje smo živjele.

Šutnja. Bratunac – Grad Šutnje.

Iza Bratunca sunce. Pred nama Srebrenica. Dočekuju nas Majke Srebrenice. Poklanjam
primjerke Poeme. Govorimo o poemi. Jedna od majki kaže:

– Najveća nepravda je čekati pravdu!

Što se sve činilo protiv Memorijalnog centra Potočari, Srebrenica. Pa i referendum.
83 % dalo je svoj glas da mezarje bude u Potočarima. 216 njih glasovalo je protiv
mezarja. Za devet dana u dolini boli pobijeno je 8371. Na ovom mjestu pobijeni su
svi koji nisu bili Srbi: Bošnjaci, Hrvati i Romi. Gledam križ među nišanima. O njemu
imam i pjesmu objavljenu na više jezika: _Križ među nišanima._

_– _U 11. jula sve više se mješa politika. Srbi su u blizini podigli pravoslavnu
_Inat crkvu._

Srbija niječe bilo kakvu odgovornost.

Majke Srebrenice u glas viču:

– _Čiji su bili rezervisti, tenkovi, topovi, avijoni_… ? – svi smo mi za tu armiju
odvajali od usta… Ne borimo se za osvetu već za pravdu! Srpski mediji manipuliraju
nama. Govore da donosimo kosti s nekih drugih strana. Ima Boga. Bog je sviju nas.
Božija će pobijediti… svetili su se kažu turskim dahijama… Pobijeni tada nisu bili
ni na zemlji ni u zemlji. Mali smo ljudi u igri velikih sila. Naša se djeca ne mogu
platiti. U djeci koja dolaze gledamo svoju djecu. Ne pitamo ih kako se zovu. Srbi
trebaju pogledati istini u oči. Kad tad će. Ovo je više od genocida. Mora se znati
istina. Ovaj strah koji živimo 20 godina mora stati. Povjerenje se teško gradi. 
Oni i dalje žive nacionalnu mržnju. Žive od krvi naših najmiliji. Borimo se da zavlada
ljubav. Bez pravde i pravde i pravednost, istine, nije i neće. U posjeti nam je 
Pravoslavna škola iz Zagreba što nam daje nadu i ispunja srca… Zadnji put smo bile
tako radosne kad nas je posjetila Naša presjednica – Majka Kolinda Grabar Kitarević.
Svijet ima kraljica. Predsjednica je Naša Kraljica! – Majke Srebrenice.

Niti jedna riječ mržnje nije izašla iz usta govornica – Majki. Čovjek koji gleda
sve te nišane, sluša riječi majke koja kaže da je pokopala od svoga djeteta svega
nekoliko kostiju, očekujući riječ koja poziva na osvetu, ostadoh zadivljen riječima
koje pozivaju na zajedništvo. Preduvjet tomu su priznanje, isprika i podtci koji
će potvrditi istinu. Katarza jednoga naroda – preduvjet suživota.

Znatiželjan upitah mladića iz Srebrenice, Bošnjaka:

– Rekli ste da se sada družite, i izlazite zajedno. Postavljate li pitanja?

– Da, oni kažu to se nije dodgodilo, i tu prestaje razgovor. Nama se dogodilo, ono
što se za njih još nije dogodilo.

Tu mladost čeka suočenje s postavljenim pitanjima. Čekaju ih odgovri –

Škabrnja. Vukovar. Srebrenica.

???

Vukovar i Srebrenica povezani maratoncima koji trče od Vukovara do Srebrenice. Prenosioci
mira. Bol je ista.

Presudom Haškoga suda Srebrenica je jedini grad u Europi nad kojim je počinjen genocid.

Strah se i dalje širi. Strah od incidenta. Strah od konflikta. Najuplašeniji je 
organizator koji je s Majkama Srebrenice preuzeo ulogu domaćina:

– Činili su primarne masovne grobnice. Prekopavali bagerima stratišta. Drobili. 
Prenosili tjelesa. Krili leševe. Uništavali dokaze… Ove godine ukopano je 110 novih
otkrivenih žrtava… Ovoj „vojnoj“ akciji Srbi su dali kodno ime „ Krivaja 95.“. Baza
Holandskog bataljona koja ih je trebala zaštiti i to joj je i bila misija zvala 
se „Bravo“… General Mladić naumio je nestanak jednoga naroda:

– Mogu opstati ili nestati!

Autobusima Tehnotransa su deportirani. Pokolji u smjenama na okolnim farmama. Izvođeni.
Ubijani: Trudnice. Starci. Djeca… Na brani Petkovici pobijeno preko tisuću ljudi.
500 ljudi odvedeno u školu Ročević. Niti jedan nije preživio.

Izjava jednoga zločinca:

– Iskreno rečeno, ne bih volio da znam koliko sam ljudi pobio.

Na pitanje krvnika:

– Ima li ko kakvu želju? – jedan uznik je ustao i rekao:

– Imam ja. Aj me ubij.

Broj pobijenih nije konačan.

Tražim riječ za te ljude, koji se ljudima teško mogu nazvati. Bolest. Bolest koja
se ne liječi probudit će se ludilom. Mit Kosova. Ljudi nisu. Bolest je riječ kojom
se može obuhvatiti sve što su počinili. Bolesnima ih je učinila politika… Hoće li
ih politika i izliječiti? Hoće li novo vrijeme i mladi ljudi donijeti spoznaje. 
Tražim riječ, a riječ zori… Misao mi bistri i kao sunca zraka razbija tminu nad 
Srebrenicom, tminu zločina, spoznaja:

**Srebrenicu su posjetili i poklonili se pobijenima položivši cvijeće na mezare –
grobove učenici i studenti, mladi iz cijele RH od Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke
i Zagreba…**

Ljepota Bosne doziva… liječi ranjene duše!