# Intervju tjedna: Claudio Boschi

- Link: https://zadar.tv/intervju-tjedna-claudio-boschi/
- Published: 2026-08-03T10:09:38+02:00
- Author: Barbara Likter

Razgovarala sam s Claudijem Boschijem, [talijanskim glumcem](https://www.imdb.com/name/nm11055289/)
čiji umjetnički put obilježavaju duboka povezanost s riječju, [istraživanje ljudske prirode](https://zadar.tv/intervju-tjedna-s-nevenkom-lukin-budite-ponosni-na-svoj-jedinstveni-jazik-i-pisite-i-glumite-pjevajte-i-pricajte-po-kualjski/)
i neprestana potraga za novim oblicima izražavanja. Kroz [brojne uloge](https://www.etalenta.eu/members/profile/claudio-boschi)
gradio je likove koji nadilaze samu izvedbu, a glumu promatra kao prostor propitivanja
i osobnog otkrivanja. U ovom razgovoru otkriva nam o inspiraciji, odnosu prema likovima
koje utjelovljuje, [štivu](https://zadar.tv/infinite-jest-david-foster-wallace-analiza-2/)
i umjetnosti koje ga oblikuju, te o želji da u budućnosti istraži izraz izvan granica
riječi. U nastavku teksta slijedi i prijepis izvornog razgovora na talijanskom jeziku.

Donosimo iskreni intervju s talijanskim glumcem Claudijem Boschijem – o pogledima
na inspiraciju, kazališnu i filmsku karijeru i [istraživanje ljudske prirode](https://zadar.tv/na-cesti-jack-kerouac-analiza/).

### **Glumačka interpretacija kao čin pisanja**

**Mnogi glumce nazivaju interpretatorima. Poistovjećujete li se s ovom definicijom
ili mislite da je svaka izvedba također, neizbježno, čin pisanja?**

Smatram, bez ikakve sumnje, da [glumačka interpretacija](https://zadar.tv/prirodna-stilizirana-gluma/)
u sebi sadrži čin pisanja u punom smislu te riječi. Taj čin stvaranja može biti 
čak i slojevit ili kumulativan, uzme li se u obzir da na glumčevu interpretaciju
može utjecati i redateljevo vodstvo. Svaka je interpretacija, u svojoj biti, čin
pisanja te vjerujem da jedno ne može postojati bez drugoga.

### **Kazalište, film i odnos prema vremenu**

**Kazalište i film dijele čin  glumačke interpretacije, ali čini se da maju vrlo
različit odnos s vremenom. Predstava postoji dok se događa, a film nastavlja živjeti
čak i kada se glumac promijeni. Mijenja li ta svijest način na koji glumite pred
kamerom?**

No možemo uočiti i nešto drugo ako pojam vremena promatramo u odnosu između filma
i kazališta. Kazalište je liturgija: njegovo se vrijeme odvija neprekinuto, od početka
do kraja, u samom činu izvedbe. Film, naprotiv, razlaže vrijeme na prizore te nastaje
prema rasporedu snimanja koji ne mora – štoviše, gotovo nikada – slijediti kronološki
tijek radnje. Kazališna predstava mora se odigrati do kraja da bi se mogla sagledati
i prosuditi kao cjelina, dok se film može smatrati dovršenim tek kada je svaki njegov
fragment uspješno snimljen, pri čemu se isti kadar ponavlja iz dubla u dubl sve 
dok se ne ocijeni zadovoljavajućim. Sve to, zajedno s onime na što ste upozorili
svojim pronicljivim pitanjem, neizbježno mijenja način na koji [glumac glumi](https://zadar.tv/prirodna-stilizirana-gluma/).
Ili, barem, način na koji je prisutan u ulozi, kako prema potrebi ulazi u lik i 
ponovno iz njega izlazi.

![Claudio Boschi u razgovoru o glumi, kazalištu, filmu i umjetničkoj inspiraciji](
https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/claudio-boschi-intervju-glumac-3.webp)

Foto: privatna arhiva

## **Inspiracija i ljudska priroda**

### **Znatiželja izvan seta i pozornice**

**Izvan seta i pozornice, što i dalje potiče Vašu znatiželju?**

Oduvijek su me privlačili životi drugih ljudi, a s godinama sve više. Nijedno se
promišljanje ne može odvojiti od istraživanja [ljudske prirode](https://zadar.tv/intervju-tjedna-s-nevenkom-lukin-budite-ponosni-na-svoj-jedinstveni-jazik-i-pisite-i-glumite-pjevajte-i-pricajte-po-kualjski/),
u svim njezinim pojavnostima. Vjerujem da upravo to označava prijelaz iz bezbrižnosti
u odraslu dob, kada se prije ili poslije svatko od nas nađe pred potrebom da razmisli
o onome što mu se događa i o tome kako to oblikuje njegov život. Moglo bi se reći
da me zanima na koji način život utječe na život – bio to moj vlastiti ili život
ljudi s kojima razgovaram ili koje promatram na ulici.

### **Amarena i nagrada CineMagma 2023**

**Iskrene čestitke na Vašoj izvanrednoj interpretaciji u kratkometražnom filmu _Amarena_
te na prestižnoj nagradi za najboljega glumca koju ste osvojili na festivalu CineMagma
2023. Riječ je o sasvim zasluženom priznanju. Upravo polazeći od toga iznimnog ostvarenja,
željela bih Vas upitati: kako je tekao proces oblikovanja tako slojevitog i kompleksnog
lika? Što Vas je u radu na ovom projektu kao glumca najviše izazvalo, odnosno najviše
potaknulo?**

Prije svega, veliko hvala. Elio je za mene bio iznimna prilika, vjerojatno najvažnija
u dosadašnjem radu. Kao glumcu bilo mi je prekrasno pronaći pravu mjeru njegova 
lika, ali i odgovarajuću distancu koja mi je omogućila da ga što vjernije ispričam.
Elija obilježava duboko ograničenje, snažna zatvorenost u samoga sebe, gotovo bih
rekao svojevrsna osobna tamnica. Susreće ženu koju nikada nije prestao voljeti, 
ali koju je nekoć napustio zbog osjećaja vlastite nedostatnosti. Taj susret postaje
prilika da se suoči sa svojim životom i vlastitim „tamnicama“. Nažalost, ne znamo
hoće li u tome uspjeti. Nakon njihova susreta, u završnici ga gledamo kako dugo 
hoda prema molu i svojoj kočarici, u osvit novoga dana. Bilo mi je iznimno poticajno
proniknuti u Elijeve šutnje, a još veći izazov pronaći način da ih ispunim. Zahvalan
sam redatelju Albertu Palmieriju na tom malom, a istodobno velikom putovanju.

![Dva čovjeka šetaju obalom uz luku s ribarskim mrežama i svjetionikom u pozadini](
https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/claudio-boschi-intervju-glumac-iz-filma-
1024x576.webp)

Kadar iz filma _[Amarena](https://www.imdb.com/title/tt19798514/?ref_=nv_sr_srsg_0_tt_5_nm_3_in_0_q_amarena)_(
foto: screenshot / YT)

## **Kazalište kao prostor istraživanja**

### **Istraživači beskraja i intermedijalna izvedba**

**Izvorni Yambov roman, objavljen 1906. godine, duboko je ukorijenjen u vizualni
imaginarij rane znanstvene fantastike, ispunjen svemirskim brodovima, asteroidima
i maštovitim izumima. Kada ste _Istraživače beskraja_ reinterpretirali kao suvremenu
intermedijalnu izvedbu, kako ste se uspjeli odmaknuti od te figurativne dimenzije,
a da pritom ne izgubite osjećaj očuđenja i otkrivanja koji prožima djelo? Na koji
ste način taj doživljaj uspjeli prenijeti oslanjajući se na apstrakciju zvuka, svjetla
i slike?**

S Armandom Rotondijem i Mirkom Ettoreom D’Agostinom osmislili smo i orkestrirali
ovu čaroliju na drugačiji i zasigurno neuobičajen način. Ova predstava, nastala 
prema romanu_ Istraživači beskraja_, zamišljena je kao spoj [kazališta](https://zadar.tv/tag/kazaliste/)
i performansa, s naglašenom pripovjednom zvučnom komponentom. Priča, odnosno bolje
rečeno, međuzvjezdano putovanje koje smo prenijeli na scenu, započinjala je negiranjem
samog kazališnog prostora: prostor se premještao drugdje – u glave gledatelja. Nakon
uvertire pozornica bi ostajala bez ikakve rasvjete, a publiku se pozivalo da je 
doživi kroz vlastitu maštu, potaknutu zvučnim elementima i tamom noći. Predstava
se izvodila noću na otvorenom. Premještanje scenskog prostora i odbacivanje konvencionalnog
kazališnog prostora oslobodili su nas isključivo vizualne dimenzije, iako bismo 
je povremeno ponovno uvodili u trenucima važnih pripovjednih prekretnica. To nam
je omogućilo da izronimo iz putovanja, a zatim ponovno uronimo u njega.

### **Energija publike i kazališni susret**

**Kazalište zauzima središnje mjesto u Vašoj karijeri, s intenzivnim predstavama
poput _Celeste_ u kazalištu Bellini ili _Bijelih noći_ u kazalištu Kopò. Koji Vam
aspekt neposredne reakcije publike u dvorani daje najviše energije?**

Publika je neka neobična „zvijer“; ona posjeduje golemu moć — moć da predstavu uzdigne
ili da joj oteža put. Pritom ne mislim na pljesak ni na gledatelje koji napuste 
svoje mjesto prije završetka predstave. Govorim o energiji, stvarnoj i istinskoj
energiji, koja se može očitovati čak i u potpunoj tišini.

Svaka publika, svake kazališne večeri, sposobna je za potpuno drukčiji i osoban 
način slušanja te može na one koji su na pozornici djelovati na jednako različite
i neočekivane načine. Nastojim se nikada ne usredotočiti na moguću neposrednu reakciju;
draže mi je, nakon završetka predstave, ponovno je proživjeti i analizirati prirodu
tog slušanja koje mi je bilo pruženo.

### **Uloge koje tek čekaju ostvarenje**

**Vaš repertoar obuhvaća sve, od klasika do modernih tragedija. Postoji li neka 
uloga ili kazališni tekst s kojim se još niste susreli, a koji smatrate svojim istinskim
neostvarenim snom?**

U posljednje vrijeme osjećam veću sklonost prema suvremenim tekstovima, tekstovima
svojega vremena. Klasici posjeduju univerzalnu vrijednost koju bih volio otkriti
i u djelima koja su dublje ukorijenjena u moju sadašnjost. Već neko vrijeme zaokuplja
me još jedna misao: volio bih se okušati u ženskoj ulozi, iako bi to pitanje najprije
zahtijevalo dublje etičko promišljanje.

## **Literatura, identitet i umjetnička inspiracija**

### **Zov divljine i važna životna pitanja**

**Postoji li neka knjiga koju ste nedavno pročitali i koja Vas, zbog pitanja koja
otvara ili emocija koje je u Vama probudila, i danas još uvijek prati u vašim razmišljanjima?**

Postoji roman Jacka Londona, _Zov divljine_, za koji vjerujem da je možda najvažnija
knjiga koju sam [pročitao](https://zadar.tv/europsko-izvjesce-prepoznalo-uspjeh-hrvatskih-knjiznica-i-kulture-citanja/).
To je roman koji mi ne daje odgovore, nego kao da mi uvijek pruža pravi orijentir
koji me vodi prema istim pitanjima — onim najvažnijima. Dva među njima posebno se
izdvajaju: Jesmo li uistinu ono što jesmo u stvarnom životu? Koliko toga u sebi 
potiskujemo kako bismo mogli živjeti u ovom društvu? Nisu odgovori ono što me vraća
u ravnotežu, nego upravo ta ista pitanja.

### **Pitanje na koje glumac još uvijek traži odgovor**

**Koje je pitanje o Vašem zvanju na koje, nakon svih ovih godina, još uvijek niste
uspjeli pronaći odgovor?**

Neprestano se pitam zašto to radim, ali svaki put iznova ne uspijevam pronaći konačan
odgovor. Na kraju si uvijek odgovorim na najjednostavniji mogući način: zato što
je to vjerojatno jedino što doista znam raditi. Ne znam hoću li ikada doživjeti 
konačno prosvjetljenje; moguće je čak i da ću onoga dana kada pronađem odgovor prestati
time se baviti.

![Dva muškarca u šeširima stoje ispred vrata, dok muškarac u dugom kaputu stoji 
pored automobila i skuter u dvorištu](https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/
claudio-boschi-intervju-glumac-iz-filma-2-1024x576.webp)

Kadar iz filma _[Martin Eden](https://www.imdb.com/title/tt4516162/?ref_=nm_knf_t_1)_(
foto: screenshot / YT)

### **Lice, likovi i osobni identitet**

**Glumački se poziv sastoji u tome da vlastito lice posuđujemo životima koji nam
ne pripadaju. Nakon toliko uloga, imate li još uvijek osjećaj da je lice koje vidite
u ogledalu samo Vaše? Ili možda svaka interpretacija ostavlja trag, čak i neprimjetan,
u načinu na koji prepoznajete sami sebe?**

U svojoj karijeri bio sam blagoslovljen i imao tu sreću da se često osjećam kao 
lik kojeg tumačim. To se ne događa uvijek, naravno… No kada je riječ o mom licu,
ono je uvijek ostalo samo moje. Štoviše, ono je jedan od onih elemenata koji me 
vraća u moje stvarno „ovdje i sada“. Na svom licu pamtim jedno snimanje tijekom 
kojeg sam bio vidljivo ostario. Šminkanje je trajalo više od sat vremena, a kada
smo završili, vizažistica me upozorila da bi mi pogled u ogledalo mogao izazvati
neugodne osjećaje. Nisam joj povjerovao, ali kada sam se pogledao, teško sam uspijevao
zadržati pogled podignutim. Bio sam svoj otac. To je nešto što me možda u tom pogledu
trajno obilježilo

### **Čovjek i fotografija kao izvor nadahnuća**

**Odakle danas crpite inspiraciju kada ona ne dolazi iz scenarija?**

Čovjek je uvijek moj glavni izvor inspiracije. Bilo da je riječ o pričama ili likovima
koje treba opisati, uvijek volim krenuti od pojedinca. I ulična fotografija zna 
mi pružiti važne poticaje. Kada uspijem uhvatiti neki neobičan ili fascinantan trenutak
nekog stranca, ponovno ga pogledam i zadržim se na svemu što bi moglo govoriti o
toj osobi. Počevši od izraza lica pa do onoga što upravo radi. A crno-bijela fotografija…
ona mi otvara neke neočekivane svjetove.

## **Mašta, rituali i budući umjetnički putovi**

### **Zašto je mašta važnija od realizma**

**Mašta i realizam često se smatraju dvama suprotnim polovima. Ipak, oba na različite
načine nastoje ispričati nešto duboko ljudsko. Kao glumcu i kao gledatelju, koji
Vam je od ta dva izraza bliži u načinu na koji promatrate svijet i zašto?**

Bez trunke sumnje — mašta. Ništa ne ostavlja više prostora za disanje i kritičko
promišljanje od mašte. Realizam gledatelja smješta u prostor i vrijeme koji su mu
što bliži. Mašta sa sobom donosi odsutnost stvarnih uporišta, u kojoj se naš um 
mora naučiti snalaziti. Upravo je to razlog zbog kojeg volim redatelje poput Sorrentina.
Ali kad se vratim unatrag kroz vrijeme, i Petríja i Fellinija.

### **Čitanje i fotografija kao osobni ritual**

**Postoji li neki naizgled banalan ritual koji smatrate neophodnim kako biste se
između jednog i drugog projekta ponovno pronašli?**

Budući da sam kao [gluma](https://zadar.tv/tag/gluma/)c po vokaciji snažno vezan
uz riječ, ritual koji me vraća na početnu poziciju uvijek je čitanje. Prije nego
što započnem novi projekt, pomaže mi da se posvetim nekom novom romanu ili da ponovno
pročitam važne ulomke iz kazališnih tekstova koje volim. I fotografija za mene posjeduje
tu istu moć.

### **Obitelj i drukčiji doživljaj vremena**

**U vremenu koje nas neprestano potiče da budemo povezani i produktivni, što Vam
pomaže da zaboravite na protok vremena?**

Svakako bih rekao — bavljenje svojom obitelji. Otkad imam sina, znam da, kada sam
s njim, gubim osjećaj za vrijeme. To mi je pomalo neobično jer sam inače pravi kronometar
za rasporede i vrijeme. Ne znam čemu to pripisati; vjerojatno se moj doživljaj vremena
kao odrasle osobe počinje miješati s njegovim dječjim poimanjem vremena i… na kraju
uvijek prevlada njegovo.

![Claudio Boschi u razgovoru o glumi, kazalištu, filmu i umjetničkoj inspiraciji](
https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/claudio-boschi-intervju-glumac-2-1024x576.
webp)

Kadar iz filma _[La voce che hai dentro](https://www.imdb.com/it/title/tt21611760/)_(
foto: screenshot / YT)

### **Novi izražajni jezici i interes za klauneriju**

**U fazi umjetničke zrelosti u kojoj se danas nalazite, prema kojim biste novim 
smjerovima ili izražajnim jezicima voljeli usmjeriti svoje buduće projekte?**

Posljednjih godina sve snažnije osjećam želju da se okušam u izražajima koji ne 
uključuju uporabu riječi. Dijelom kako bih se udaljio od onoga što za sebe smatram
zonom komfora. Volio bih dobiti priliku raditi u postdramskom ključu, s nečim što
uključuje univerzalnije jezike, poput uporabe tijela.

Sjećam se da me prije mnogo godina jedan kolega i prijatelj nazvao s jednom ponudom.
Rekao mi je da se pridružuje cirkusu i da traže klaunove, a nastupali bi diljem 
Europe. Odgovorio sam mu da se ne osjećam spremnim za to i da, osim toga, o klauniranju
nisam znao gotovo ništa. On je inzistirao, ali ja nisam otišao. O njemu nakon toga
više nisam ništa čuo, no od tada se u meni probudio snažan interes za lik klauna.

## **Intervista originale in italiano**

## **Claudio Boschi tra teatro, cinema e ricerca artistica**

Ho parlato con **Claudio Boschi,** attore italiano il cui percorso artistico è caratterizzato
da un profondo legame con la parola, dall’esplorazione della natura umana e da una
costante ricerca di nuove forme espressive. Attraverso numerosi ruoli ha dato vita
a personaggi che vanno oltre la semplice interpretazione, concependo la recitazione
come uno spazio di riflessione, esplorazione e scoperta personale. In questa conversazione
ci racconta le sue fonti di ispirazione e il suo rapporto con i personaggi che interpreta.
Si sofferma sulle letture e le forme d’arte che contribuiscono a plasmarlo, nonché
il desiderio di esplorare in futuro modalità espressive al di là dei confini della
parola.

Vi proponiamo un’intervista esclusiva all’attore italiano Claudio Boschi, che si
racconta con sincerità, soffermandosi sull’ispirazione, sul suo percorso tra teatro
e cinema e sulla costante ricerca della natura umana.

### **L’interpretazione come atto di scrittura**

**Molti parlano dell’attore come di un interprete. Lei si riconosce in questa definizione,
oppure pensa che ogni interpretazione sia, inevitabilmente, anche un atto di scrittura?**

_Trovo senza alcuna ombra di dubbio che l’interpretazione di un attore comprenda
in sé un atto di scrittura a tutti gli effetti. Questo atto di scrittura potrebbe
essere addirittura cumulativo, se si pensa che la propria interpretazione possa 
essere influenzata anche dalla direzione di un regista. Ogni interpretazione è a
tutti gli effetti un atto di scrittura e credo che l’una non possa prescindere dall’altra._

### **Teatro e cinema: due modi diversi di vivere il tempo**

**Il teatro e il cinema condividono il gesto dell’interpretazione, ma sembrano avere
un rapporto molto diverso con il tempo. Il teatro esiste solo mentre accade, mentre
il cinema continua a vivere anche quando l’attore è cambiato. Questa consapevolezza
modifica il suo modo di recitare davanti alla macchina da presa?**

_Non solo, ma possiamo osservare anche altro se consideriamo il concetto di tempo
in relazione a cinema e teatro. Il teatro è liturgia e ripete il suo tempo dall’inizio
alla fine senza interruzione, durante il suo
accadere. Il cinema frammenta gli istanti
in scene e viene lavorato secondo una sequenza che non necessariamente (anzi, quasi
mai) segue un ordine di tempo sequenziale. Una replica teatrale ha bisogno di esaurirsi
per essere giudicata nella sua interezza, mentre un [film](https://zadar.tv/tag/film/)
può considerarsi finito quando viene concluso ciascun frammento, il quale si ripete
ad ogni ciak fino a che non lo si ritiene valido. Tutto questo, più quello che ha
osservato nella sua acuta domanda, ovviamente, modifica il modo di recitare di un
attore o, quantomeno, il suo modo di esserci, di prendere e lasciare il personaggio
all’occorrenza.

## **Curiosità, umanità e costruzione dei personaggi**

### **Ciò che alimenta la curiosità oltre il set**

**Al di fuori del set e del palcoscenico, che cosa continua ad alimentare la sua
curiosità?**

_Sono sempre molto attratto dalle vite degli altri, soprattutto con la maturità.
Non si prescinde mai da un’indagine sull’umanità, in tutte le cose e questo secondo
me è ciò che determina il passaggio da una vita
spensierata a quella adulta, nella
quale, prima o poi, si è chiamati a riflettere su ciò che ci accade e su come impatta
sulle nostre vite. Si può dire che io sia curioso di sapere come la vita impatta
sulla vita, che sia la mia o quella delle persone con cui parlo o che osservo per
strada.

![Claudio Boschi u razgovoru o glumi, kazalištu, filmu i umjetničkoj inspiraciji](
https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/claudio-boschi-intervju-glumac-3.webp)

Foto: archivio privato

### **Amarena e la costruzione del personaggio di Elio**

**Complimenti vivi per la Sua straordinaria interpretazione nel cortometraggio _Amarena_.
Ovviamente, anche per il prestigioso premio come Miglior Attore che ha ricevuto 
al festival CineMagma 2023. Un riconoscimento assolutamente meritato. Guardando 
proprio a questo straordinario traguardo, volevo chiederLe: com’è nata lacostruzione
di questo personaggio così complesso? Quale aspetto di questo specifico progetto
La ha messa più alla prova o L’ha stimolata maggiormente come attore?**

_Grazie infinite, per prima cosa. Elio per me è stata una straordinaria occasione,
probabilmente la più importante. Come attore è stato bellissimo trovare la sua misura
e la mia distanza da lui nel poterlo
raccontare al meglio. Questo personaggio era
caratterizzato da un forte limite, una forte chiusura in se stesso, che definirei
quasi una prigione. Lui incontra la donna che non ha mai smesso di amare, ma che
ha scelto di lasciare per un senso di inadeguatezza e questa diventa una occasione
per affrontare la sua vita e le sue “prigioni”. Purtroppo, non sappiamo se lo farà,
dopo l’incontro lo vediamo camminare a lungo, nelfinale, verso il molo e il suo 
peschereccio, all’alba di un nuovo giorno. E’ stato stimolante capire i silenzi 
di Elio e mi ha messo in seria difficoltà trovare il modo di riempirli. Ringrazio
il regista Alberto Palmiero perquesto piccolo grande viaggio.

![Dva čovjeka šetaju obalom uz luku s ribarskim mrežama i svjetionikom u pozadini](
https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/claudio-boschi-intervju-glumac-iz-filma-
1024x576.webp)

_[ Amarena](https://www.imdb.com/title/tt19798514/?ref_=nv_sr_srsg_0_tt_5_nm_3_in_0_q_amarena)_(
foto: screenshot / YT)

## **Il teatro come spazio di esplorazione**

### **Gli esploratori dell’infinito e la performance intermediale**

**Il romanzo originale di Yambo, pubblicato nel 1906, è profondamente radicato nell’immaginario
visivo della fantascienza delle origini. Popolato da astronavi, asteroidi e invenzioni
fantastiche. Nel reinterpretare _Gli esploratori dell’infinito_ come una performance
intermediale contemporanea, come è riuscito a liberarsi di quella dimensione figurativa
senza rinunciare al senso di stupore e di scoperta che attraversa l’opera, affidandosi
invece all’astrazione di suoni, luci e immagini?**

_Con Armando Rotondi e Mirko Ettore D’Agostino abbiamo orchestrato questa magia 
in una maniera diversa e sicuramente inusuale. Questo spettacolo, tratto dal romanzo“
Gli esploratori dell’Infinito”, lo abbiamo concepito come una sintesi tra teatro
e performance, caratterizzato da una predominante componente narrativa sonora. Il
racconto, o per meglio dire il viaggio interplanetario portato in scena, iniziava
negando lo spazio teatrale stesso portandolo altrove e cioè nella testa del pubblico.
Dopo una ouverture il palco perdeva qualsiasi tipo di illuminazione e l’audience
veniva invitata a viverlo nel proprio
immaginario, suggestionato dalla componente
sonora e dal buio della notte (lo spettacolo era performato di notte all’aperto).
La traslazione dello spazio scenico, la negazione dello spazio teatrale canonico,
cihanno liberato della dimensione puramente figurativa, anche se talvolta veniva
recuperata in occasione di importanti nodi narrativi, consentendoci di emergere 
per poi immergerci di nuovo nel viaggio.

### **L’energia del pubblico**

**Il teatro occupa uno spazio centrale nella Sua carriera. Tra l’altro con spettacoli
intensi come _Celeste_ al teatro Bellini o _Le notti bianche_ al Teatro Kopò. Qual
è l’aspetto della risposta immediata del pubblico in sala che Le dà più energia?**

_Il pubblico è una “bestia” strana, ha un potere enorme quale quello di far riuscire
uno spettacolo oppure di ostacolarlo e non parlo di applausi o di persone che possano
lasciare la poltrona prima che lo spettacolo
termini. Parlo di energia, vera e propria
energia, che può manifestarsi anche nel pieno silenzio. Ogni pubblico di ogni serata
in teatro è capace di un ascolto del tutto diverso e personale e può impattare su
chi è sul palco in maniera altrettanto diversa e inaspettata. Cerco di non concentrarmi
mai su una possibile risposta immediata, preferisco, a spettacolo finito, riviverlo
e analizzare la natura dell’ascolto di cui hobeneficiato.

### **Ruoli desiderati e sogni ancora da realizzare**

**Il Suo repertorio spazia dai classici alle tragedie moderne. C’è un ruolo o un
testo teatrale non ancora affrontato che considera il Suo vero sogno nel cassetto?**

_Ultimamente, sento di avere una propensione maggiore verso testi contemporanei,
del mio tempo. I classici hanno un valore universale che vorrei poter scoprire anche
nei testi più radicati nel mio tempo. Ho poi un’altra suggestione da qualche tempo:
mi piacerebbe affrontare un ruolo femminile, anche se questo meriterebbe prima un
approfondimento di carattere etico._

## **Lettura, identità e fonti di ispirazione**

### **Il richiamo della foresta e le grandi domande dell’esistenza**

**C’è un libro che ha letto recentemente e che, per le domande che pone o le emozioni
che suscita, continua ancora oggi ad accompagnare i suoi pensieri?**

_C’è un romanzo di Jack London, “Il richiamo della foresta”, che credo sia la lettura,
forse, più importante per me. È un romanzo che non mi dà risposte, ma è come se 
mi fornisse sempre la mappa giusta per pormi le stesse domande, quelle più importanti.
Due fra tutte: Siamo veramente ciò che siamo nella vita reale? Quanto di noi reprimiamo
per vivere in questa società? Non sono le risposte a rimettermi in equilibrio, quanto
le stesse domande._

### **La domanda sul mestiere dell’attore ancora senza risposta**

**Qual è la domanda sul suo mestiere alla quale, dopo tutti questi anni, non è ancora
riuscito a dare una risposta?**

_Mi chiedo continuamente perché lo faccio, ma puntualmente non riesco a individuare
una risposta definita, per cui alla fine mi rispondo sempre nella maniera più semplice
possibile: perché probabilmente è l’unica
cosa che so fare sul serio. Non so se 
avrò mai l’illuminazione definitiva, potrebbe anche essere che il giorno che troverò
la risposta smetterò di farlo.

![Dva muškarca u šeširima stoje ispred vrata, dok muškarac u dugom kaputu stoji 
pored automobila i skuter u dvorištu](https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/
claudio-boschi-intervju-glumac-iz-filma-2-1024x576.webp)

_[Martin Eden](https://www.imdb.com/title/tt4516162/?ref_=nm_knf_t_1)_ (foto: screenshot/
YT)

### **Il volto, i personaggi e il senso dell’identità**

**Il mestiere dell’attore consiste nel prestare il proprio volto a vite che non 
gli appartengono. Dopo tanti personaggi, ha ancora la sensazione che il volto che
vede allo specchio sia soltanto il suo, oppure ogni interpretazione lascia un’impronta,
anche impercettibile, sul modo in cui si riconosce?**

_Nella mia carriera ho avuto la benedizione e la fortuna di sentirmi spesso il personaggio
che interpretavo. Non accade sempre, anzi… Però per quello che riguarda il mio volto,
è sempre stato mio e basta. Tanto che è uno di quegli elementi che mi riporta nel
mio “hic et nunc” reale. Sul mio volto ricordo di un set nel quale fui visibilmente
invecchiato. Il trucco durò più di un’ora e quando finimmo la truccatrice mi avvertì
che
guardarmi allo specchio avrebbe potuto darmi delle sensazioni sgradite. Non 
ci credetti, ma quando mi specchiai facevo fatica a tenere lo sguardo alto. Ero 
mio padre. Quella cosa potrebbe avermi segnatodefinitivamente, a riguardo.

### **L’essere umano e la fotografia come ispirazione**

**Da dove nasce oggi la sua ispirazione, quando non arriva da un copione?**

_E’ sempre l’essere umano la fonte di ispirazione principale. Sia si tratti di storie
o di personaggi da descrivere, amo sempre partire dall’individuo. Anche la street
photography può darmi delle suggestioni importanti: quando mi capita di catturare
un istante curioso o affascinante di qualcuno che non conosco lo riguardo e mi soffermo
su tutto ciò che potrebbe riguardarlo, partendo dalla sua espressione del viso o
da
quello che sta facendo. Il bianco e nero poi… mi apre mondi inaspettati.

## **Fantasia, rituali e futuro artistico**

### **Fantasia o realismo: uno sguardo sul mondo**

**La fantasia e il realismo vengono spesso considerati due estremi opposti. Eppure
entrambi, in modi diversi, cercano di raccontare qualcosa di profondamente umano.
Da attore e da spettatore, quale dei due linguaggi sente più vicino al suo modo 
di guardare il mondo, e perché?**

_La fantasia, senza ombra di dubbio. Niente lascia più respiro e spazio per il pensiero
critico della fantasia. Il realismo comprime lo spettatore in uno spazio-tempo quanto
più prossimo a lui. La fantasia porta con sé
una mancanza di riferimenti reali, 
nella quale il nostro pensiero deve per forza imparare a orientarsi. È il motivo
per cui amo registi come Sorrentino, ma andando indietro, anche Petri e Fellini.

### **Lettura e fotografia come rituali personali**

**Esiste un rituale, apparentemente banale, che considera indispensabile per ritrovare
sé stesso tra un progetto e l’altro?**

_Essendo un attore per vocazione molto legato alla parola, il rituale che mi rimette
nella griglia di partenza è sempre la lettura. Prima di cominciare un nuovo progetto
potrebbe essermi di aiuto affrontare un
nuovo romanzo o rileggere passaggi importanti
di testi teatrali che amo. Anche la fotografia ha questo potere per me.

### **La famiglia e un diverso rapporto con il tempo**

**In un’epoca che ci spinge a essere sempre connessi e produttivi, che cosa le fa
dimenticare il tempo che passa?**

_Direi sicuramente occuparmi della mia famiglia. Da quando ho mio figlio so che 
se sto con lui perdo la cognizione del tempo, cosa per me strana perché sono un 
calcolatore di tempi seriale. Non so a cosa sia dovuto, probabilmente la concezione
del tempo di me adulto comincia a confondersi con quella sua di bimbo e… alla fine
ha sempre la meglio la sua._

![Claudio Boschi u razgovoru o glumi, kazalištu, filmu i umjetničkoj inspiraciji](
https://zadar.tv/wp-content/uploads/2026/07/claudio-boschi-intervju-glumac-2-1024x576.
webp)

_[La voce che hai dentro](https://www.imdb.com/it/title/tt21611760/)_ (foto: screenshot/
YT)

### **Nuovi linguaggi espressivi e il fascino della figura del clown**

**In una fase di maturità artistica come quella che sta vivendo, verso quali nuove
direzioni o linguaggi espressivi Le piacerebbe orientare i Suoi prossimi progetti?**

_Negli ultimi anni ho sempre più il desiderio di confrontarmi con linguaggi che 
non contemplino l’uso della parola, anche per distaccarmi da quella che trovo per
me una confort zone. Vorrei avere l’opportunità
di lavorare in un’ottica post drammatica,
qualcosa che coinvolga linguaggi più universali come l’uso del corpo. Ricordo che
anni fa, un collega e amico mi chiamò per farmi una proposta: mi disse che stavapartendo
con un circo e che cercavano clown, sarebbero stati in giro per tutta l’Europa. 
Gli risposi che non me la sentivo e che per altro non ne sapevo nulla di clownerie.
Lui insistette, ma io non partii. Di lui non neho più saputo nulla, ma da allora
in me è scattato un interesse fortissimo per la figura del Clown.
