# Govor na nagradi Goran Bujić i Donat koji je iznenadio mnoge

- Link: https://zadar.tv/govor-na-nagradi-goran-bujic-i-donat-koji-je-iznenadio-mnoge/
- Published: 2025-12-01T19:08:43+01:00
- Author: ZDtv

ZADAR, dodjela književne nagrade Goran Bujić (rano preminulog novinara i književnika)
u sklopu Dana grada Zadra 28.11.25. 18:00 sati, Gradska knjižnica Zadar.

Poštovani skupe, gospođe i gospodo, poštovane ekscelencije stranih zemalja.

Hvala sudionicima u povjerenstvu koji njeguju i odlučuju o [Nagradi Goran Bujić](https://zadar.tv/dodijeljene-nagrade-goran-bujic-i-donat-2025-u-zadru/),
zatim članovima HKD Zadar.
U mojem slučaju pitam se… jesam li nagradu zaslužio? 
Svakako učinili ste me važnim. Stvarno ste me zadužili. Hvala mojoj obitelji i supruzi
Snježani, a svim nagrađenima pohvale.Često smo čuli kako su nagrade zalog za novi
adrenalin i kako bi se opravdalo nagrađeno povjerenje, nekako sam to smatrao banalnim,
kao one poruke s glamuroznih događanja… o miru u svijetu. Ali nije! Uistinu su zalog
za dalje, ne posustati, poticaj za nova pisma. Hvala vam od srca. Obveza prema onima
koji su je dali i obveza prema onima koji je primaju.

Izbjegavam govoriti o sebi, jer ima toliko prečih tema i ljudi. Isto se dogodilo
i u mojoj knjizi [Kairosov let zaustavljen u Trogiru](https://zadar.tv/kairosov-let-radovana-slade-silovica-zaustavljen-u-trogiru/),
knjiga čiji sam autor i koja je ljetos predstavljena javnosti, koja je vjerujem 
i konačno presudila ovoj nagradi, (bila onaj jezičac) u kojoj dakle, najmanje ima
mene, a puno važnih raznih lica kojima sam samo priredio prostor u knjizi.

No međutim, držeći se tog konteksta, želja mi je ovdje jednoj od posebnih osoba 
posvetiti još koju minutu ovog vremena. Upoznali smo se nakon predstavljanja zbirke
poezije u trogirskom Kneževom dvoru gdje je bio jedan od sudionika predstavljanja.
Nisam imao pojma tko je. Dojmilo me njegovo kazivanje, naime dotaknulo me je u tom
predstavljanju nešto što nije imalo veze s poezijom, a sve kako je govorio bila 
je poezija. Da se razumijemo, tome je doprinio i razlog mojeg poimanje poezije kako
je to najuzvišeniji način neke umjetničke slobode, jer kao s posebnim mjestom u 
umjetnosti, nikad ne znaš gdje joj je kraj a poruke su duboko misaone, nedokučive
za pragmatike, nešto kao apstraktna ekspresija, s time da slikari imaju okvir, a
poezija nema kraj i teško ga je predvidjeti. Ono što se u krutim vremenima nije 
smjelo izražavati prozom govorila je poezija, neuhvatljiva ideolozima dirigiranog
sustava.

E, upravo taj poseban lik je u predstavljanju te zbirke govorio o poeziji kao o 
kamenju koje progovara kada mi zašutimo. Progovorio je o poeziji kao o povijesti
koju ideolozi stanu razvlačiti, pa je pjesmom moraš vraćati u okvire, jer politika
je spora, a na panel diskusijama frcaju ega. Da nije tako nikad ne bi ni došlo do
one domovinske pjesme…“Ako ne znaš što je bilo..“. pa da se povijest pomalo odmori
i uokviri na pravom i zavidnom i odgovarajućem mjestu. Sve dok ne bude spremljena
odgovarajućim argumentima morat ćemo joj se vraćati.

I onda takve ljude ne zaboravljam. Iako je razgovor tada trajao svega nekoliko minuta,
i danas se pitam kako je iz tematike poezije i to inozemne pjesnikinje, počeo govoriti
hrvatski naglas. Dakle, ta osoba, koja stalno negdje odlazi i vraća se, ne pati 
od hrvatske kulture zaborava. Ona nije ovisna o službenoj signiranoj nomenklaturi,
unaprijed zaslužnih. Ona si je na radnom mjestu dala sama sebi zadatak da traži 
i pronalazi mnoge, pa tako i one koje uobičajeno baždareni radar ne registrira, 
jer su im polja djelovanja i davanja razbacana pa ih ne prepoznaje ili im djelovanje
nije unificirano – uniformno. Njegova svijest nije umrežena samo s ovjenčanim imenima
nego izlazi iz tog kruga. Osluškuje i u stalnom je dodiru, u interakciji gdje neumorno
troši svoj prirodno ugrađeni eruditski talent. Za druge! Kako bi ih pronašao, dao
bi im mjesto osim onog u čekanju i smjestio ih po kriteriju njegovih križaljki i
tablica nekog svojstvenog sustava vrijednosti.

On je pošast individualizma i samoljublja kao atribute prolaznosti i tek epizoda
što brzo padaju u zaborav, upravo spustio tamo gdje spadaju i oslobodio prostor 
mogućnosti i onima koji nisu atraktivni, iz razloga što ne odustaju i dosljedni 
su štiteći univerzalne vrijednosne sustave i pokušavaju pomaknuti nedodirljive granice.
Njegov odabir nekad pada na talentirane diletante (takav termin se koristio u prošlom
stoljeću i imao je pozitivan predznak), odnosno one koji nužno nisu završili studij
onoga što rade, no to dopunjuju svojim altruizmom i strašću. I vjerujem, gotovo 
sam siguran, da je ta osoba čitala knjigu Antuna Barca – Veličina malenih!

O vama govorim, Nikola Šimiću Tonin! Zaslužili ste esej uskoro, ovo je samo uvod!

Hvala što ste me slušali.

Radovan Slade-Šilović, Trogir