# 01.11.

- Link: https://zadar.tv/01-11/
- Published: 2024-11-01T20:42:30+01:00
- Author: Nikola Šimić Tonin

Svisveti. Dan spomena na mrtve. 1. 11. Dan kada razmišljamo o najbližim kojih više
nema. Dan kad htjeli ili ne razmišljamo o smrti. Smrt je bitna sastavnica našega
života. Tko ne razmišlja o smrti prije svega svojoj i u skladu s tom istinom ne 
živi, taj prema Heideggeru ne živi svoj život na autentičan način i u tom smislu
ne ostvaruje svoj život u punini ljudske istine na koju je pozvan. Sv. Pavao govori
o smrti kao dobitku, ali to može jer je vjernik i upravo zato u svom životu prepoznaje
ne samo umiranje i patnju vlastitoga života, nego i puninu života samoga Isusa Krista,
onoga koji iz preobilja svoje milosti spašava čovjeka grešnika.

            Ne morate biti vjernik, niti filozof, da se dotaknete te teme. Kako 
sam po narativu pjesnik, volim reći da tamo gdje stanu pjesnici, nastave filozofi.
Nema tu velike filozofije. Koliko god bježali pričati i misliti o smrti. Smrti nećemo
pobjeći.

            Moj did Nikola po kojem sam dobio ime nije volio ići na sprovode. Nije
volio sprovode. Nije išao niti najbližoj rodbini. Prijateljima, govoreći babi Jeli
otresito:

             – A liba ti Jele, pušći me, ko da će on doći meni. Uzmi se svog posla.
Baba bi mu odbrusila na to: – Kad umreš ni tebi neće doći nitko. – Opet Ti. Pušćime
se po stoti ti put kažem. Ma vidi neće mi doći nitko. Libati ko da ću ja vidjeti
tko mi je došao a tko nije. Reko ti, pušći me se, uzmi se svog posla.

            Ovi dani nam dođu kao polazište da se sagledamo, saberemo, resetiramo,
vratimo na postavku: Ljudi. Ništa što stvaramo tako grčevito ovdje na zemlji ne 
nosimo gore na nebesa sa sobom. Ako već i idemo gore, u obliku koji nam se navješćuje.
Kada bi svatko tko je umro ovdje na Zemlji, ponio sa sobom ponešto što je stvorio,
ponio na „nebesa“ gore, nebesa bi davno od tereta tresnula o zemlju.

            Žive nas i čine besmrtnim sjećanja, tragovi o nama koje ostavljamo u
drugim ljudima. Naša dobra djela prema bližnjima. Prema općem dobru. Što nam to 
govori. Govori nam, govorimo dobrim prema drugima, razumijevanjima, prihvaćanjima,
podrškom drugim i drugačijima jer tako ostajemo u kolektivnome pamćenju. Tako će
nas zadržati u sebi mnogi. Veliki Ivo Andrić reče: – Svi smo mi odavno mrtvi samo
čekamo svoj red da budemo ukopani.   Rađamo se sa smrću u sebi. I nosimo je kroz
život koji živimo i čekamo svoj red kopanja. Odlazimo tamo gdje smo bili prije rođenja.
Zato gledam nakićena groblja. Plastično cvijeće. Lumine. Cvjetne aranžmane… i pitam
se… Na našim navikama i običajima mnogi mlate pare. Zar nije dosta upaliti svijeću.
Pomoliti se. Sjetiti se kroz priču. Okupiti se u domu. Imati mjeru.

            U svemu se nadmećemo. Neki i bahate. Da se vidi raskoš, a neki od tih
da su bar za života bili bolji prema tim osobama koje kite tolikim buketima i raznim
plastičnim aranžmanima, perući tako nečistu savjest.

            Ima izuzetaka, srećom više od ovih nakaradnih primjera. Ima ljudi koji
još nose bol gubitka u sebi. Njih opravdavam A tek one koji još uvijek traže grobove
svojih najmiliji da polože cvijet. Upale svijeću. Da se pomole.

            Kako mogu živjeti, noseći u sebi tu „tajnu“ i ne kazati ako znaju, a
mnogi znaju, gdje su pokopani najmili tih osoba, koje život dobrano grize i nagriza,
i koji će umrijeti ne znajući gdje su umrli i pokopaniji njihovi najmiliji, i kako
su umrli. Kakvi su to ljudi. Taje, i drže i dalje u tim ljudima otvorenu ranu kojoj
ne daju da zacijeli. Kako će oni umrijeti?

            Ovo dan je za mene dan za razmisliti. Dan za sjetiti se najmiliji, sjetiti
se onih trenutaka s njima koji su vas činili sretnim. Sjetiti se trenutaka ljubavi.
Zadržati tu ljubav u sebi, nositi ih ljubavlju u sebi dok vas ima. Prenositi tu 
ljubav na druge. Živjeti kroz generacije najmilije.

             I da se vratim svom didu Nikoli koji nije volio sprovode i nije išao
na njih. Na moje insistiranje i neodustajanje reče mi: – Krvi moja, jesi uporan,
pa eto kad ne odustaješ, da ti kažem, ne idem na sprovode zato što želim i hoću 
da mi ništa ne pokvari sliku tih ljudi koji su izgradili kuću u mom srcu i uokvirili
se u njemu. Hoću i dalje da ih nosim u sebi onakvim kakvim ih pamtim i nosim čitav
svoj život.

            Trebam li uopće reći da mi je i did štošta zapisivao, i da mi ta pjesnička
nit dolazi i od njega. 1. 11. 2024., po meni je dan za sjećanje. Dan za razmišljanje.
Dan za molitvu. Dan za resetiranje, dan kad imamo prigodu postati bolji ljudi već
što jesmo. I zbog sebe i zbog onih koji se na ovaj dan sjećamo.

            Upalih svijeću i za umjetničku obitelj Tomljanović, sjetivši se posebno
Ivana, i riječi koja mi prirasla srcu, kad je u stalnim prepirkama sa suprugom, 
tko se voli… znao reći: – Nikola ako gore na nebu postoji takva banka, banka dobrih
djela, ja sam trpeći i nalazeći razumijevanje za svo ovo njeno ponašanje uložio 
toliko muke i trpljenja da me gore na nebu čeka lagodan život.

            Neka nas 1. 11. učini dobrotom prema drugima besmrtnim u mislima i sjećanjima
i neka nas pamte po dobro i ljubavlju nose u srcima.